“Pjesme” – nova knjiga Ratka Stavrova

Iz štampe je nedavno izašla poetska zbirka Ratka Stavrova, naslovljena jednostavno – “Pjesme”. Iako je poeziju objavljivao u sklopu drugih publikacija, ovo je njegova prva celovita i samostalna zbirka pesama.

Zbirka “Pjesme” mogla bi se nazvati neobičnom – neobičnom po načinu pisanja, koji često donosi čitave male priče, nanizane na stihove bez rime; po načinu na koji se čita, upija i iznova čita, po pomešanim utiscima i osećajima koje po čitanju ostavlja.

Reći da je ova poetska zbirka sačinjena mahom od ljubavnih pesama verovatno bi bilo podjednako prenagljeno kao i tvrditi da ona to nije. Možda bi se moglo smatrati da je reč o specifičnom susretu, kako to autor voli da kaže, p(j)esmica, koje na više različitih načina donose pred čitaoca isto tako različite, često čak specifične vrste ljubavi. Ljubav tihu i melanholičnu, posutu čežnjom, otetu iz prošlosti i budućnosti (Ona žena u knjižari, / Da li si to stvarno bila ti? / Toliko mnogo želim da te vidim, / Toliko mnogo želim da te slušam, / Toliko mnogo želim da te sanjam…); ljubav koja po toplini i brizi nalikuje na prijateljsku i(li) očinsku (Znaću da ništa nije konačno / Dokle god postoji i jedna jedina / Želja / Koju ti nisam ispunio…), čak i ljubav koja je, deluje, obeležena samim svojim nepostojanjem tamo gde se očekuje (Na kraju krajeva, pitaj me šta ti padne na pamet. / Da li te volim / Nemoj da me pitaš).

Zanimljiva je povremena pojava sasvim konkretnih detalja, ponekad i svojevrsnih kratkih zapažanja, vezanih za različite oblasti stvarnosti – politiku, kulturu, istoriju i sl: Korbin je u Barseloni; U malom mjestu na kraju svijeta, / Od Lutera pola vijeka / A hiljadu skoro od šizme; Bilo je, rekoh, sve tu / (…) osim filmova Marsela Karnea u noći… Mestimični, uglavnom sasvim neočekivani, ovakvi stihovi kao da nas podsećaju na činjenicu da nismo izolovani od sveta, od društva, od drugih ljudskih bića, već, naprotiv, htelo nam se ili ne, čvrsto vezani za vreme, podneblje, prošlost i budućnost u koje smo uronjeni.

Pored pomenutih, pesme obiluju i drugom vrstom konkretnih pojedinosti, koje kao da su preuzete iz neke drugačije, „intimne” realnosti, iz lične svakodnevice, nečijeg stvarnog života, razgovora, susreta. Svet poezije Ratka Stavrova u ovoj zbirci delom je i svet nadmene srednjoškolke koja igra bilijar sa malim bratom, praznog vagona što miriše na tek stavljene parfeme, devojke koja premešta knjige u kutiji od klima-uređaja, mirisa peciva sa džemom koji se širi iz obližnje pekare… Ipak, da li je reč o pravoj stvarnosti pretopljenoj u poeziju, o pesničkoj „krađi“ realnosti, ili možda tek o izmišljenom poetskom svetu koji je gotovo opipljiv – tajnu ostavljamo na čuvanje autoru.

Zbirka u celini ostavlja (potpuno opravdan) utisak da je napisana od strane sasvim odrasle, zrele osobe – jer samo dovoljno godina iskustva može doneti pisanju neke osobine koje mladalačkom vrlo često nisu svojstvene. Mada se u pojedinim delovima zbirke može „uhvatiti“ izvesna, ponegde čak i jače izražena gorčina, do kraja knjige ostaje pre svega utisak pomirenosti – mirenja sa svetom, ljudima, samim sobom, uz punu svest o prirodi svega navedenog, sa nešto tihe tuge, ali bez besa, bunta ili razočaranja.

I čini se da je ovaj utisak najizraženiji na mestima gde se pred nama otvara piščev odnos prema starosti i prolaznosti, konačnosti i smrti. Iako u pesmama često samome sebi pridaje osobine „čoveka u godinama”, zamišljajući povremeno i situacije iz budućnosti, iz, recimo, daleke 2046, deluje kao da je godine i dolazeću starost stihovima spokojno prigrlio. Ponegde, poput svica u letnjoj noći, svetlucaju i misli koje bi se mogle posmatrati i kao vedre, premda obojene svešću o neminovnosti starenja i nestajanja: Nije se plašio. / Smrt će mu reći koga je volio / I ko je volio njega. / Saznanje uzaludno / A još više divno…

Ako, pak, spadate u grupu čitalaca koji će po prvom listanju ove zbirke (a i ostvarenja njenog autora uopšte) reći sebi – pa ja ovde ništa ne razumem, svakako pročitajte još jednom. I još jednom. Ako i ovo ne „pomogne“, i dalje morate priznati da ste, čak i da niste dokučili smisao koji možete da obrazložite rečima, pročitano mogli živo da zamislite, da osetite, dodirnete dušom. A to je, ko zna zašto, ponekad i najbitnije.

Ratko Stavrov rođen je 1963. godine u Splitu. Živi u Dimitrovgradu, gde radi kao profesor srpskog jezika i književnosti u Gimnaziji “Sv. Kirilo i Metodije”. Piše prozu, poeziju, kolumnističke tekstove. Autor je romana “Kapričo”, “Djevojka iz daleka”, “Da li ćeš sresti nekog kao ja”, “Olja”. Svojim kratkim pričama, odnosno poezijom, kao koautor učestvuje u zbirkama “Devojačke price / Moonlight shadow” i “Dodir”.

D. Jelenkov

Foto: Dijana Jelenkov

За Dijana Jelenkov 906 Articles
Дияна Йеленков е родена през 1988 год. в Пирот. Основно и средно училище завършва в Димитровград, след което образованието си продължава във Философския факултет в Ниш (специалност сърбистика) и в Нови Сад (където завършва магистърска степен по Сръбска филология: сръбски език и лингвистика). След това се качва във влака и се завръща в Димитровград. Тъй като винаги е била от децата, които предпочитат да си четат книжка под дървото, отколкото да играе на криеница, още от малка се интересува от литературата и езика, особено от диалекта на родния си край. Лексиката на димитровградския говор е било заглавието на магистърската й теза – речник с повече от 2000 думи, които се използват в този местен говор. В свободно време се занимава с писане (главно на проза, а от време на време и на поезия), и с превод на литературни текстове от български на сръбски (а когато иска и обратно). Някога творбите си от детското творчество публикувала в сборника „Радовичев венец”, поетическия сборник „Разиграни сънища” и в детското списание „Другарче”. В по-скоро време някои от текстовете й се появяват в списанието „Недогледи”, което публикува Философският факултет в Ниш, както и в литературните списания „Траг” и „Майдан”. 2015-а и първата половина на 2016-а год. са плодородни за израстване на литераторската й суета – донесоха й втора награда от конкурса „Воислав Деспотов” в Нови Сад, трета от конкурса за сатирична приказка в рамките на „Нушичияда” в Иваница, както и място сред трите наградени приказки от конкурса „Черната овца” (blacksheep.rs); с писанията си заема място и в сборника „Черти и резета 6” (сборник с най-добрите творби от конкурса „Андра Гаврилович” в Свилайнац), както и в стихосбирката „Синджеличевите чегарски огньове 26” на литературното сдружение Гласът на корените от Ниш. Нейни кратки приказки се намират сред отбраните и в следващите два конкурса „Черната овца”. Съвместно с колегата си Ратко Ставров и госпожица Доротея Тодоров обявиха поетично-прозаичен сборник „Допир”. Не устоя и на изкушението да се пробва като журналист – от позицията преводач и автор сътрудничи с onlajn списанието EMG магазин, а от време на време публикува текстове и в портала blacksheep.rs.

Be the first to comment

Leave a Reply

E-mail адресът Ви няма да бъде публикуван


*