Pametnik – poruka mira sa Neškovog visa

Belo-sivkasta piramida na kvadratnoj osnovi, zapravo kamena gromada napravljena od lokalnog krečnjaka, bez obzira iz kog smera joj prilazite iz velike daljine najavljuje grad pod sobom. Reč je o Caribrodu, sada Dimitrovgradu, reč je o „Pametniku“, o ikonografskom simbolu grada pod njome i o uspomeni na jednu neslavnu epopeju u kojoj su neki ljudi imali snage da i iz nje izvuku univerzalnu i svevremenu  plemenitost i materijalizuju je za buduće generacije.

Bela kafa posuta krvlju

Srpski kralj Milan Obrenović krenuće 2. novembra 1885. godine u rat sa Kneževinom Bugarskom.  On se time usprotivio njenom ujedinjenu sa Istočnom Rumelijom i krenuo u odbranu odluka Berlinskog kongresa, ali je hteo i da povrati svoj veleposed u Bregovu koji se našao u Bugarskoj, kao i da sačuva tron pred pretnjom sve jačih Pašićevih radikala posle Timočke bune. Anegdota kaže da je pre pohoda svojim oficirima obećao da ih vodi u Sofiju na belu kafu.

Ta olako preduzeta dvosedmična avantura i to „pijenje kafe“, kroz dva teška poraza kod Slivnice i Pirota, stajaće Srbiju ne samo ljudskih i materijalnih žrtava, nego i gubitka ugleda, kralja Milana abdikacije, a Bugarskoj će omogućiti da kroz Bukureštanski mir lakše zaokruži svoju državnost. Ali ona će prvi put u novijoj istoriji Balkana proliti i „bratsku“ krv.

Odmah po objavi rata čarke su počele upravo kod Caribroda (današnjeg Dimitrovgrada). Prvo čarke, a onda i ozbiljniji nalet srpske vojske, koji Bugari, uglavnom rezervisti, nisu mogli da  zaustave, jer im je redovna vojska  bila više od  200 kilometara južno, negde kod Plovdiva.

Jedino su uspeli da srpsku vojsku malo uspore i razbiju u nekoliko kolona, koje su se teže kretale po bespuću planina, dok je glavnina ipak lako napredovala dolinom Nišave prema Sofiji, sve do Slivnice gde su Bugari spremali odsudni odgovor.

Ni do danas nije sasvim jasno zašto srpska vojska nije iskoristila svoju prednost i nekoliko dana odlagala ključni napad na slivničke položaje. Time je Bugarima dala vremena da im iz Trakije stignu sveže i dobro obučene trupe, kojima su se priključili i dobrovoljci. Kada su Bugari 11. novembra prešli u kontranapad, Srbi su samo za jedan dan potisnuti čak do Caribroda, gde su jedva uspeli da organizuju kakvu-takvu odbranu.

Neprijateljski kapetan junak jednog grada

A onda je 12. novembra počela bitka za Neškov vis ili kotu 678,  koji je nad južnim delom Caribroda, ali kontroliše i pravac ka Pirotu i pravac ka Sofiji.  Prema nekim srpskim dokumentima u toj operaciji je učestvovalo oko 60.000 bugarskih vojnika i 22.000 srpskih. No izgleda da je reč o sukobu mnogo manjih razmera, jer su Srbi na Neškovom visu ostavili tek jedan puk.

U bici prsa u prsa poginulo 49 srpskih i 53 bugarska vojnika. Sve to su na neki način zasenila dvojica ljudi. Prvi je Srbin, kapetan i vojnik, koji se do poslednjeg daha bori za čast pukovske zastave, drugi je knez, naturalizovani Bugarin, glavnokomadujući jedne vojske i vitez starog kova.

Prvi, Mihajlo Katanić, ubija četiri neprijateljska vojnika i teško ranjen uspeva da spase iz ruku neprijatelja zastavu puka na čijem je čelu. Drugi, Aleksandar Batemberg, ceni  junačko delo svog neprijatelja i najpre nalaže njegovo lečenje u Caribrodu, a zatim ga posećuje u bolnici u Sofiji i odaje mu počast.

Belešku o tome ostavalja i bugarski književnik Ivan Vazov, koji stiže u Caribrod neposredno posle boja na Neškovom visu.

„Grad je u čudnom raspoloženju, svi pričaju o srskom kapetanu Kataniću koji je pokazao neverovatno junaštvo“, zapisuje on.

Posle Neškovog visa, ubrzo je pao i Pirot, a kralj Milan je iz Bele Palanke, bežeći prema Nišu zatražio primirje na koje Bugari nisu pristali jer su tražili sveobuhvatan mir. Mir je uz intrevenciju velikih sila i zaustavljanje bugarskog naleta ka centralnoj Srbiji postignut marta 1886. u Bukureštu.

Vazov i Nušić, „neprijatelji“ na istoj strani

Tek proglašene državice Srbija i Bugarska u međusobni rat poslale su sve što su imale, pa i svoje intelektualce. Tako su se gotovo u istom danu i na istom mestu našli s jedne strane bugarski književnici Ivan Vazov i Petko Slavejkov, a s druge Branislav Nušić i Laza K. Lazarević. Tekstovi, beleške, pesme, pa i postupci koji su posledica tih dana, jednodušno odišu zgražavanjem i osudom onoga što su videli. Ivan Vazov, budući „patrijarh“ bugarske književnosti opisuje svoj prvi sustret sa smrću.

„Gledao sam u prvu žrtvu, prvi leš ovog bratubilačkog rata. Po uniformi sam znao da je Srbin. Zabio je ruke u pesak i ostao u položaju u kome ga je zatekla predsmrtna agonija. Pored njega je lokva krvi. Ja sam pomislio na njegove bliske i majku koja pali sveću pred ikonom za njegovo zdravlje i čeka da joj se vrati“.

Vazov se pita zbog čega i po čijoj volji je taj jadni Srbin morao da umre na bugarskoj zemlji. Utisak o tom nemilom susretu je toliko jak  da ga Vazov pretače u pesmu „Prvi ubijeni Srbin“, gde kaže:

„Nesrećniče pobratime. Ostavio si ovde kosti. Sa krivicom ili bez nje, ko sam ja da Ti sudim. Bog da Te prosti“.

Toj temi i tom utisku Vazov se vraćao više puta u svojim pripovetkama i esijama, gde u crtici „U Lazeretu“ Neškov vis pominje pod imenom Pogledište, nagoveštavajući spomenik na njemu.

Na drugoj strani  su Branislav Nušić i Laza K. Lazarević. Nušić kao običan  kaplar još u prvom momentu lunjajući sokacima Caribrodu ostavlja kratak i neposredan zapis o čoveku uplašenom od tuđih vojnika i artiljerije, koji živi u teškoj bedi .

Laza K. Lazarević, pak u to vreme jedan od šest sanitetskih lekara srpske vojske, iako se nigde direktno ne dodiruje ni Caribroda ni Neškovog visa, već je ranije u pripovetci „Sve će to narod pozlatiti“, izneo svoj stav o ratu i njegovim učincima.  Sigurno je da je bio jedan od onih koji su izdejstvovali jednodnevni prekid rata i posetu Međunarodnog Crvenog krsta ratištu sve do bugarskih položaja kako bi se zbrinuli ranjenici.

Zbog toga u njegovom sedištu u Ženevi stoji tabla sa natpisom:  „Budi tako human, kao što je bila humana Srbija 1885. godine”. Na taj način je Lazarević pokazao i humanost sa srpske strane.

Nije prošlo ni dve godine od kraja rata njegov junak Mihajlo Katanić je umro, a Branislav Nušić završio u zatvoru. Naime, u dva dana u Beogradu su se desile dve sahrane. Prva, majke izvesnog pukovnika Farnasovića, na kojoj su bili kralj, vojna muzika i vlada i druga, sada već majora i heroja sa Neškovog visa Mihajla Katanića, na kojoj je bio ceo Beograd, ali bez kralja, muzike i vlade.

Pesma nastala tim povodom sa naslovom „Sahrana dva raba“ koju je napisao Ben Akiba, Alkibijad Nuša ili Branislav Nušić, odvela je na dve godine ovog poslednjeg u Zabelu.

Tu je od upravnika dobio savet da pismeni tako prolaze. Jer po upravnikovim rečima, iako skoro  nepismen on je upravnik, a Nušić i pored tolikih škola je samo sužanj. Kralja je verovatno razljutio poslednji stih pesme:

„U Srbiji prilike su tak’e, babe slave, preziru junake, zato i vi ne muč’te se džabe, srpska deco, postanite babe“.

Pouka sa Pametnika

I dok se život u Srbiji i Bugarskoj polako vraćao u normalu potiskujući skorašnje ratne grozote, Caribrod je sahranjivao mrtve sa Neškovog visa. Sahranjeni su onako kak su i poginuli. Zajedno. Taj nemili posao je zamislio i vodio, bolje reći komandovao njime tada mladi oficir Ivan Hristov Pačev, u narodu upamćen kao pukovnik Pačev, ondašnji komandant Caribrodskog garnizona.

Posao su od ukopa pa do zidanja nadgrobne piramide i građenja prilaznog puta, uz četu „trudovaka“ izveli sami Caribrođani. Provizorna spomen-kosturnica napravljena je odmah, dok su radovi na Pametniku u sadašnjem  vidu i prilaznom putu potrajali još neko vreme.

Namera pukovnika Pačeva bila je da na Neškovom visu podigne antiratni spomenik, što je u krajnjoj liniji i danas. Međutim, već mirovni ugovor kojim je okončan taj prvi balkansko-balkanski rat je devalvirao njegovu ideju, jer je svojim rešenjima otvorio mesta za nove  sukobe na poluostrvu baruta.

Tako kosturnica od naroda nazvana Pametnik, bez obzira što podseća na staroslovensko i rusko pamajat, kao večnaja pamjat, ili srpsko i bugarsko pamet, kao razum i opomena umesto rata, suprotno nameri svojih tvoraca, postaje samo uvodnik u brojne nadgrobne spomenike koje će posejati budući ratovi na celom Balkanskom poluostrvu.

Ipak, Pametnik na koti 687 iznad Caribroda ostaje jedinstven ili barem jedan od retkih antiratnih spomenika na poloustrvu koje je sinonim za ratove, podele i sukobe.

Posle skorašnjeg renoviranja Pametnik polako postaje mesto koje posećuju najviše delegacije koje dolaze u Dimitrovgrad. Na njemu su zajednički najpre položili vence predsednici Srbije i Bugarske, Boris Tadić i Georgi Prvanov, a ove godine i predsednici Aleksandar Vučić i Rumen Radev.

Pametnik i danas dominira nad Dimitrovgradom i njegov je ikonografski simbol, vizuelna najava i materijalizovana antiratna ideja. Jedino po tome Dimitrovgrad ili nekadašnji Caribrod je drugačiji od  većine gradova u svetu.

Slobodan Aleksić Ćosa

Nota bene! Tekst je nastao na osnovu članaka samog autora, tekstova Marjana Milanova, istraživanja Cvetka Ivanova, Elizabete Georgiev i Marije Goceve kojima se zahvaljujemo.

Foto: Milana Videnov / Virtuelni muzej Caribrod / iz arhive Kalina Nikolova / A. Piotrowski (Izložba u Sofiji 2018) 

Tekst je objavljen u okviru projekta „Dimitrovgrad – Kragujevac – Pančevo: Kulturno nasleđe i multikulturalnost”, koji partnerski realizuju udruženja Emblema iz Dimitrovgrada, Šumadinka iz Kragujevca i Omnibus iz Pančeva na sajtovima www.far.rswww.glassumadije.rs i www.pancevo.city 

Projekat je podržalo Ministarstvo kulture i informisanja Republike Srbije.

За Slobodan Ćosa Aleksić 90 Articles
Въпреки това, че е роден в Пирот през 1955 година, за свое родно място счита Димитровград (Цариброд), където прекарва детството си и завършва основно училище и гимназия. Дипломира се във Философския факултет в Белград. В журналистиката е от 1982 година: най-напред в Радио Белград 202, след това в Радио Бор, накратко в Студио Б, а от август 1984 г. започва работа в Београдска хроника – по-късно Београдски ТВ програм. През лятото 1987 г. минава в Радио Югославия, за да се завърне в Телевизия Белград в декември 1995 година. В момента е журналист в сайта на РТС. Освен в радиото и телевизията, сътрудничи и с вестници, седмичници и периодични издания: „Данас”, „Време”, „Република” – на сръбски език и „Балканите”, „Братство” и „Мост” на български език. Работи и във филми, и един е от инициаторите и ментори на работилницата за антропологическият документален филм „Паметник”, която се проведе на Стара планина през 2008 г. и 2009 г. и в Канижа през 2010 година. Редактира книгата „Бескомпромисният Дудов” през 2003 година, издателство на Дома на културата „Студентски град”, която говори за жизнения път и поетиката на филма на Златан Дудов, великанът на филмовото изкуство.

Be the first to comment

Leave a Reply

E-mail адресът Ви няма да бъде публикуван


*