Toni Denković – Duh tenisa ponovo u Dimitrovgradu

   Aktuelni trener Teniskog kluba Caribrod Toni Denković, rođen je 1972. godine u Pirotu. Njegova ljubav prema tenisu vuče svoje korene još iz detinjstva, iz vremena kada je kao učenik šestog razreda u Splitu kupio svoj prvi teniski reket, i kada je zajedno sa drugovima, zaljubljenicima u beli sport, pomagao da se napravi prvi teniski teren u Pirotu. Kao deca su, kaže, igrali tenis na ulici. Kasnije, kada su se u Pirotu stvorili uslovi za ozbiljnije bavljenje ovim sportom, zaigrao je pod rukovodstvom trenera Miodraga Pešića i Momčila Mitića, i bio među prvim članovima pirotskog Teniskog kluba i Škole tenisa. Vreme u kome je počeo da se zanima za sport bila je, kako kaže „era Borisa Bekera, Ivana Lendla, Stefana Edberga, Andre Agasija, i našeg Bobe Živojinovića”, pri čemu je Beker bio njegov neprikosnoveni idol. Kao teniser, Denković je igrao u Nišu, Beogradu, Novom Sadu, Subotici, učestvovao je na tri državna prvenstva, a na turnirima u SFRJ osvojio i tri medalje. U novije vreme, pre šest-sedam godina, igrao je i na turniru u Beloj Palanci.

143

   Ipak, njegov pravi poziv bilo je zanimanje teniskog trenera. 1995. godine odlučuje da upiše Fakultet za sport i fizičku kulturu u Nišu, odnosno Višu trenersku školu, odsek tenis, gde mu je stručne predmete predavala pokojna Jelena Genčić, prvi trener Novaka Đokovića. Kao deo obavezne prakse, obučavao se u njenom Teniskom kampu na Kopaoniku, a po završetku više škole izvesno vreme radi i kao pomoćni trener ovog kampa. Kao trener počinje da radi 2000. godine, a od 2004. pa do danas intenzivno i bez prekida bavi se ovim poslom: bio je trener u TK Pirot, TK Babušnica, te TK “Nikita Remizijanski” u Beloj Palanci, a od aprila ove godine je i zvanični trener TK Caribrod. Poseduje licencu TSS, koja je neophodna za ovaj posao, ali kaže i da je u ovoj oblasti potrebno stalno usavršavanje, pa sa tim ciljem posećuje i seminare. Šta je zahtevnije – biti igrač ili trener? Denković tvrdi da je teško i jedno i drugo, ali smatra da je uloga trenera ipak zahtevnija:

   “Da biste bili igrač, morate da posedujete fizičku spremnost, kondiciju, mentalnu snagu, morate da trenirate, da uložite mnogo vremena i rada. Ipak, mislim da trener ima veću odgovornost – igrač je onaj koji od trenera uvek nešto očekuje. Sam igrač ne vidi svoje greške, i trener je taj koji treba da ga usmeri,  da mu pokaže kako da se ponaša, da mu pomogne.

144

   Kada je u pitanju rad sa decom, da biste dete od četiri ili pet godina doveli do klasičnog teniskog terena, potrebno vam je oko tri godine intenzivnog rada. To je bukvalno kao kad dete učite da hoda: tako i mi njih učimo kako se drži reket, kako da se ponašaju na terenu, kako da se pravilno kreću… Morate da im prenesete sve svoje znanje, iskustvo i umeće, što rečima i objašnjenjima, što vizuelno i pokaznim vežbama.”

   Iako posao trenera nije nimalo lak i, kako tvrdi, često mnogo više umara mentalno nego fizički, sav uloženi trud biva višestruko nadoknađen kada na scenu stupe rezultati. Od 2000. godine pa do danas kroz njegove škole tenisa prošlo je skoro tri stotine dece. Za deset godina rada u Babušnici izveo je mnogo dobrih igrača, koji su se odlično pokazali na takmičenjima širom Srbije, a kaže da je i u Pirotu radio sa velikim brojem talentovane dece.

145

   146

   Naročito izdvaja Uroša Jovića, državnog prvaka Srbije u kategoriji do četrnaest godina i reprezentativca Srbije u istoj kategoriji, i Lazara Radenkovića, koji je nakon Denkovićeve škole tenisa izvesno vreme nastavio svoju karijeru u Francuskoj, a sada je šesnaesti na listi TSS-a u kategoriji do šesnaest godina. Oba takmičara se veoma uspešno predstavljaju i na međunarodnim turnirima. Među polaznicima Denkovićeve škole, takmičari sa zapaženim uspesima su i Aleksa Ćirić, Filip Ivanov, Nemanja Stefanov, Mila Đorđević… Izuzetan je osećaj kada igrači koje trenirate postignu neki veliki uspeh:

147

   „U uspesima dece sa kojom radim najviše uživam kad im vidim osmehe, kad vidim medalju, podignut pehar u rukama – to mi je najveća nagrada. Najdraže mi je kad vidim da su oni srećni”, kaže Denković.

   Prema rečima našeg sagovornika, ne postoji starosno ograničenje za početak treniranja tenisa: to je sport za sve od sedam do sedamdeset sedam, samo ako za njega imaju afiniteta. Sa treninzima se može početi već sa četiri godine, pri čemu već sa šest godina dete može da igra tenis veoma uspešno. Kada su u pitanju deca predškolskog i osnovnoškolskog uzrasta, dovoljna su dva do tri treninga nedeljno u trajanju od četrdeset i pet minuta, jer je teško duže održati pažnju i koncentraciju deteta. Ipak, dok se rekreativnim tenisom možemo baviti svi, za takmičarski nivo potrebni su ne samo izuzetno ozbiljan rad i individualni treninzi već i genetske predispozicije, koje smo skloni da nazivamo talentom:

148

   “Geni su jako bitni. Na primer, nemoguće je ugraditi igraču željenu motoriku noge. Ako on genetski nije nasledio takvu motoriku od roditelja, radom i treniranjem moći ćete da ga ubrzate do izvesnog nivoa, ali je to ipak nedovoljno za veliki uspeh u vrhunskom sportu”, tvrdi Denković.

149

   Iako je tenis njegova osnovna preokupacija, prvi sport sa kojim se upoznao bio je skijanje, te je već sa šest godina počeo da skija u Ski-klubu “Midžor” iz Pirota. Kaže da se skijanjem i danas bavi rekreativno, a to je, pored tenisa, možda i jedini sport u kome bi sebe mogao da zamisli. Od svoje jedanaeste godine uporedo sa tenisom bavi se i folklorom, a igrao je i u tadašnjem KUD-u “Predrag Bošković Pavle” u Pirotu.

150

   Ipak, smatra da se u savremeno doba ljudi nedovoljno bave sportom, i to je pojava podjednako rasprostranjena i među decom i među odraslima. Tvrdi da u njegovo doba, koje je bilo daleko od savremene ere kompjutera i mobilnih telefona, nije bilo deteta koje se nije bavilo nekim sportom, i dodaje:

   “Svi moramo maksimalno da se posvetimo, kako roditelji, tako i učitelji i nastavnici, da odvučemo decu od kompjutera i da ih dovedemo na sportske terene. Korisno je da nauče nešto o određenom sportu, a opet, ko zna – možda je baš neko od njih neotkriveni talenat koji može da postigne velike uspehe.”

   U cilju promocije tenisa kao sporta kojim se treba više baviti, TK Pirot organizovao je različite radionice, kao i akcije u kojima su treneri posećivali škole i ogranizovali teniske mečeve na časovima fizičkog vaspitanja.

151

   Ipak, odziv dece u školama tenisa smanjuje se iz godine u godinu. Svojevremeno se u Babušnici za Denkovićevu školu prijavilo sedamdeset osmoro polaznika. Ove godine, u Dimitrovgradu se za školu tenisa zainteresovalo svega dvadeset sedmoro, a taj broj je preko leta opao na jedanaest. Ali, po mišljenju trenera, ovakvo smanjenje broja dece je normalno, jer na kraju ostaju samo oni najuporniji. Iako je očekivao veći odziv, kaže da je zadovoljan sportskim talentom i trudom onih koji su ostali, i da od jedanaestoro koji redovno treniraju četvoro već pretenduje za takmičarski nivo. Smatra da u Dimitrovgradu ima dece koja bi mogla ozbiljnije da se bave tenisom, i očekuje nove polaznike na proleće, kada će biti izvršen upis novih članova.

152

   Saradnja sa TK Caribrod za Denkovića ima poseban značaj, jer je jedan period njegovog života bio vezan za Dimitrovgrad. Njegovo angažovanje u lokalnom sportu predstavlja povratak ovom gradu, za koji ga, kako nam otkriva, vezuju izuzetno lepe uspomene iz školskih dana. Kako se, oduševljen veštinom svog dede majstora, od malih nogu zanimao za mašinstvo, upisao je tadašnju Gimnaziju “Josip Broz Tito” u Dimitrovgradu, koja je u to vreme pružala i stručno mašinsko obrazovanje. Dimitrovgradsku gimnaziju završila je i njegova rođena sestra, koja je za vreme školovanja stanovala kod profesora bugarskog jezika Vlastimira Vaceva. Denkovići razvijaju porodično prijateljstvo sa Vacevim, te je i ovo jedna od niti koje teniskog trenera vezuju za ovaj grad. Takođe, otkriva nam i da ga u okolinu našeg grada često dovodi i jedan od njegovih hobija – pecanje u umirujućem ambijentu Smilovskih jezera.

153

154

D. Jelenkov

Foto: Slaviša Milanov, iz albuma Tonija Denkovića

Rubrika “Most prijateljstva” se sufinansira sredstvima grada Pirota u okviru konkursa za sufinansiranje projekata u oblasti javnog informisanja za 2016. godinu. Stavovi izneti u podržanom medijskom projektu nužno ne izražavaju stavove organa koji je dodelio sredstva.

Napisao/la

Dijana Jelenkov rođena je 1988. godine u Pirotu. Osnovnu i srednju školu završila je u Dimitrovgradu, nakon čega nastavlja obrazovanje na Filozofskom fakultetu u Nišu (na osnovnim studijama Srbistike) i Novom Sadu (gde završava master studije na studijskom programu Srpska filologija: srpski jezik i lingvistika). A onda seda u voz i vraća se u Dimitrovgrad. Kako je uvek bila od one dece koja više vole da ispod drveta čitaju knjigu nego da igraju žmurke, odmalena se interesuje za književnost i jezik, i naročito za dijalekat svog kraja. Leksika govora Dimitrovgrada bila je i predmet njenog master rada – rečnika sa preko 2000 reči koje su u upotrebi u ovom lokalnom govoru. U slobodno vreme bavi se pisanjem (uglavnom proze, i povremeno poezije), i prevođenjem književnih tekstova sa bugarskog jezika na srpski (a kada joj dođe, i obrnuto). Nekada davno, radove iz oblasti dečjeg stvaralaštva objavljivala je u zborniku „Radovićev venac“, pesničkoj zbirci „Razigrani snovi“ i dečjem časopisu „Drugarče“. U novije vreme, neki od njenih tekstova pojavili su se u časopisu „Nedogledi“ Filozofskog fakulteta u Nišu, te u književnim časopisima „Trag“ i „Majdan“. 2015. i prva polovina 2016. godine bile su plodne za bujanje književničke sujete – donele su joj drugu nagradu na konkursu „Vojislav Despotov“ u Novom Sadu, treću na konkursu za satiričnu priču u okviru Nušićijade u Ivanjici, kao i mesto među tri nagrađene priče na konkursu magazina Crna ovca (blacksheep.rs); svojim pisanijima zauzela je prostor i u zborniku „Crte i reze 6“ (zbirci najboljih radova sa konkursa „Andra Gavrilović“ u Svilajncu), kao i u poetskom zborniku „Sinđelićeve čegarske vatre 26“ književnog udruženja Glas korena iz Niša. Njene kratke priče našle su se među izdvojenima i na naredna dva konkursa Crne ovce. Zajedno sa kolegom Ratkom Stavrovim i gospođicom Dorotejom Todorov objavila je prozno-poetsku zbirku "Dodir". Nije odolela ni iskušenju da se oproba kao novinar – na poziciji prevodioca i autora sarađivala je sa onlajn časopisom EMG magazin, a povremeno objavljuje tekstove i na portalu blacksheep.rs.

Bez komentara

Ostavi komentar