Nataša Panić o novoj knjizi „Granica“

Nataša Panić, književnica koja živi i stvara u Pirotu, a vodi poreklo iz dimitrovgradskog sela Kamenica, prošlog meseca je u Dimitrovgradu predstavila svoju najnoviju knjigu, zbirku priča pod nazivom „Granica“. Reč je delu koje nam donosi dvadeset i tri priče napisane na autentičnom dijalektu pograničnih krajeva jugoistoka Srbije, koje, uzete kao celina, formiraju sliku nekadašnjeg, ali delimično i današnjeg života ljudi kraj srpsko-bugarske granice. Nakon niza objavljenih dela, među kojima su romani, prozne i poetske zbirke, kao i knjige za decu, „Granica“ je njena 22. knjiga. U okviru rubrike „Most prijateljstva“ o samoj zbirci, njenim idejama i nastanku razgovarali smo sa autorkom Natašom Panić.

Kao što govori i sam naziv knjige, važno mesto u Vašoj novoj zbirci zauzima granica, tema koja se neretko provlači i kroz druga dela iz Vašeg opusa. Kakva je uloga granice u istoimenoj knjizi, ali i u ljudskim životima koji su u njoj delimično ovekovečeni?

Da, tačno je da se granica dosta pominje u mom književnom opusu. Ništa nije slučajno. Ona je sudbinski ucrtana u životne tokove svih ljudi koji su kraj nje ponikli, pa i u moj. Granica je reka sa mnogo mutnih pritoka, koja je pečat jednog ne tako davnog vremena. Pišući pomenutu knjigu, htela sam da to bude spomenik onima koji su stradalno okončali svoje živote, uspomena na one koji su ostali i opstali na svojim rodnim ognjištima, ispričana priča za buduća pokolenja koja o tome ne znaju ništa.

Priče iz zbirke „Granica“ odlikuju se autentičnošću – u njima donosite istinite događaje koji su se odigrali u životima stvarnih ljudi. Kako ste prikupljali materijal za priče i kako vidite i doživljavate pisanje o realnim događajima naspram stvaranja koje je zasnovano na fikciji?

Materijal za priče prikupljala sam godinama nesvesno, rastući u rodnom selu moga oca, Kamenici. Letnje raspuste provodila sam u selu moje majke Gornjem Krivodolu, često sa babama odlazila u goste kod rođaka u svim gornjovisočkim selima. Moj otac je radio u seoskoj krčmi, a ona je više ličila na familijarnu gostionicu gde su se ljudi okupljali i ispovedno govorili o svojim životima. Majka je često menjala oca, koji je odlazio u lov sa trgovcima stokom iz Grčke i Italije, pa sam tada uz majčinu dozvolu odlazila sa njom u kafanu. Otac nije dozvoljavao da tamo zalazim, misleći da nije vaspitno za žensko dete; majka je bila popustljivija, sedala bih blizu ljudi koji interesantno pričaju i slušala. Ne verujem u slučajnosti, mislim da mi je onaj božji kantardžija namenio taj životni put, a ja ga poslušno sledim.

Pišem o stvarnim događajima, fikciju koristim kao književne šavove da povežem stvari, ali tako da sve ispadne celovito. Ne volim da izmišljam teme za moje knjige jer toliko lepih i interesantnih  životnih priča postoji – samo treba tragati za njima, neretko i u sebi. Sreća je da pamtim događaje iz najranijeg detinjstva. Imala sam dve godine kad mi se rodio brat i slikovito pamtim svaki trenutak tog događaja kao na filmu.

U pričama “Granice” prikazali ste našeg čoveka u različitim životnim prilikama: od teških i sumornih situacija, preko njegovih običaja u svakodnevici, do anegdota koje obiluju iskrenim narodskim humorom. Kako u celini uzeto vidite i doživljavate tog našeg čoveka, čoveka čiji je život generacijama unazad omeđen i određen granicom?

Humor je u selima kraj granice bio štit od nedaća. U selu je bilo poznatih šegadžija i onih sa kojima su zbijali šale, i niko se nije ljutio. Umeli su da prave šale i na svoj način, da izgovore po koju šalu kad se sretnu u polju. Natovareni priborom za rad, zastanu, nasmeju se i ponesu vedrinu na licu. Volela sam da posmatram te promene na ljudima, i to je sjajno. Veoma su voleli da se šale sa nestašnom decom. Sećam se da u letnjim mesecima ujutru nasred sela parkiraju traktorsku prikolicu kojom skupljaju mlade devojke po selima i vode ih na zadružno imanje da sakupljaju seno. Onda neko od ljudi koji svakog jutra odlaze na razgovor nasred sela kaže mome bratu kako se među tim ženama nalazi i žena koja će biti njegova buduća majka, i on počinje kišu kamenja na jadne žene, a muški svet se kida od smeha. Dugo je majci trebalo da mu objasni da je to samo šala. Jednom smo dedi nosili na njivu potkiseljeno mleko. Dok sam ja na česmi nalivala vodu, dođe jedan šegadžija i reče: “Jao, pogledaj, ispod lončeta ti stao miš!” On, jadan, odmah okrenu lonče da proveri i prosu mleko. Sakupismo ga i sa zemljom odnesosmo dedi, tvrdeći da ga je takvo poslala baba. E taj humor je bio odbrambeni štit. Verujte da je to dobar i pošten svet, i danas, kad god sretnem neku starinu, prepoznajem ta lica na kojima je bore ispisala Stara planina.

   Selo Kamenica (opština Dimitrovgrad)

Iako manjim delom zadire i u savremeno doba,“Granica” beleži pre svega prošlost pograničnih krajeva Srbije prema Bugarskoj. Da li i na koji način, po Vašem mišljenju, jedna ovakva knjiga može zainteresovati i mlađe generacije čitalaca?

Po tome kakvo je interesovanje izazvala knjiga, verujem da je ova tema i te kako trebalo da bude zabeležena. Nije samo naša granica bila uzrok nemilih događaja, sve su granice na neki način problematične, jer kad nešto nasilno sečete, to mora da boli. Često mi pišu mladi ljudi i iz drugih krajeva Srbije i traže da im pošaljem knjigu. Mladi vole moje knjige zbog tema koje obrađujem i zbog načina pisanja. Često mi kažu da ih vraćam u detinjstvo, kada su kod dede i babe odlazili na selo, i svi moji likovi su im bliski. Drugi, koji nisu imali prilike da imaju kontakt sa takvim selima i događajima, doživljavaju sve to kao novinu i otkriće. I nije tačno da mladi ne čitaju, ali mi više pažnje poklanjamo onima koji su skandalozni.

Kao i nekoliko Vaših prethodnih knjiga, i „Granica“ je delo dijalekatske književnosti. Šta za Vas lično predstavlja pisanje na dijalektu kraja u kome ste rođeni i u kome živite?

Složila sam se sa mnogim književnim znalcima koji kažu da bi “Granica” izgubila od autentičnosti da je napisana na književnom jeziku. Za mene je amanet pisati na zavičajnom jeziku, jer sa umiranjem sela umire i jezik. Ako nemate svoj identitet, svoje kulturno nasleđe, vi ste bezlični, neprepoznatljivi. Parama se danas može kupiti sve, ali se nužni kočići kojima se čvrsto vezujemo za zemlju nasleđuju od predaka. Zaborav je deo umiranja. Nudili su mi da roman “Graduška” napišem i na srpskom, ali odbila sam, neke priče su morale biti napisane baš kako jesu. 

„Granica“ je svoju prvu promociju doživela u Narodnoj biblioteci u Dimitrovgradu, nakon čega je u organizaciji „Žena juga“ predstavljena i u Pirotu. Kako je publika u ova dva grada prihvatila Vašu novu knjigu?

“Granica” je promovisana i u staračkom domu u Knjaževcu. Bio je to moj osmomartovski poklon štićenicima doma, kojih ima preko tri stotine duša. Kad se publika, koja dođe u velikom broju i pažljivo sluša, uključi u razgovor, iznosi viđenje “Granice” iz svog aspekta, i pri tom potvrđuje činjenično, znači da je knjiga zanimljiva i da je doprla do čitalaca, a to je i svrha mog pisanja. To se desilo i u Pirotu i u Dimitrovgradu, a posle tih promocija mnogo ljudi je kupovalo po par primeraka knjige sa željom da je poklone drugima. Za mesec dana kako je knjiga zaživela pola tiraža je prodato.

Bez lažne skromnosti moram reći da ljudi vole i rado čitaju moje knjige, tako da je i ova dočekana sa radošću, a već me pitaju kad će nova knjiga. I baš zbog te dobrodošlice odvažila sam se da napišem zbirku poezije na dijalektu.

Imate li u planu da organizujete promociju u još nekim mestima?

Ako me pozovu, što da ne. Tamo gde me zovu, odazivam se vrlo rado. S  obzirom na to da pišem i za decu, nedavno sam bila gost u pirotskom vrtiću “Crvenkapa”. Koje je to zadovoljstvo kada vas stotine okica ushićeno gleda i pažjivo sluša! I sada, kada me sretnu na ulici, oni se prijateljski javljaju. Mislim da deci umesto mobilnih telefona treba dati knjige. Za sredinu maja spremam mojim čitaocima jedno lepo iznenađenje, ali ima vremena do tada…

Na kraju, zbog čega kao autor preporučujete ljubiteljima književnosti da pročitaju „Granicu“ i koja je suštinska poruka koju ova zbirka šalje?

Meni su moji preci govorili: “Uči na tuđim greškama, a ne na svojim”, ali treba i mnogo toga naučiti od drugih. “Granica” je smernica kako pronaći put kojim se mora ići, ali i kako izbeći neke životne zamke. Njena pouka i poruka je – ne saginjite glavu po svaku cenu, ali i ako nekada morate da je sagnete, nađite načina i snage da se brzo ispravite.

 D. Jelenkov

Foto: T. Aleksov/S. Milanov

Rubrika “Most prijateljstva” se sufinansira sredstvima grada Pirota u okviru konkursa za sufinansiranje projekata u oblasti javnog informisanja za 2017. godinu. 

Stavovi izneti u podržanom medijskom projektu nužno ne izražavaju stavove organa koji je dodelio sredstva.

Napisao/la

Dijana Jelenkov rođena je 1988. godine u Pirotu. Osnovnu i srednju školu završila je u Dimitrovgradu, nakon čega nastavlja obrazovanje na Filozofskom fakultetu u Nišu (na osnovnim studijama Srbistike) i Novom Sadu (gde završava master studije na studijskom programu Srpska filologija: srpski jezik i lingvistika). A onda seda u voz i vraća se u Dimitrovgrad. Kako je uvek bila od one dece koja više vole da ispod drveta čitaju knjigu nego da igraju žmurke, odmalena se interesuje za književnost i jezik, i naročito za dijalekat svog kraja. Leksika govora Dimitrovgrada bila je i predmet njenog master rada – rečnika sa preko 2000 reči koje su u upotrebi u ovom lokalnom govoru. U slobodno vreme bavi se pisanjem (uglavnom proze, i povremeno poezije), i prevođenjem književnih tekstova sa bugarskog jezika na srpski (a kada joj dođe, i obrnuto). Nekada davno, radove iz oblasti dečjeg stvaralaštva objavljivala je u zborniku „Radovićev venac“, pesničkoj zbirci „Razigrani snovi“ i dečjem časopisu „Drugarče“. U novije vreme, neki od njenih tekstova pojavili su se u časopisu „Nedogledi“ Filozofskog fakulteta u Nišu, te u književnim časopisima „Trag“ i „Majdan“. 2015. i prva polovina 2016. godine bile su plodne za bujanje književničke sujete – donele su joj drugu nagradu na konkursu „Vojislav Despotov“ u Novom Sadu, treću na konkursu za satiričnu priču u okviru Nušićijade u Ivanjici, kao i mesto među tri nagrađene priče na konkursu magazina Crna ovca (blacksheep.rs); svojim pisanijima zauzela je prostor i u zborniku „Crte i reze 6“ (zbirci najboljih radova sa konkursa „Andra Gavrilović“ u Svilajncu), kao i u poetskom zborniku „Sinđelićeve čegarske vatre 26“ književnog udruženja Glas korena iz Niša. Njene kratke priče našle su se među izdvojenima i na naredna dva konkursa Crne ovce. Zajedno sa kolegom Ratkom Stavrovim i gospođicom Dorotejom Todorov objavila je prozno-poetsku zbirku "Dodir". Nije odolela ni iskušenju da se oproba kao novinar – na poziciji prevodioca i autora sarađivala je sa onlajn časopisom EMG magazin, a povremeno objavljuje tekstove i na portalu blacksheep.rs.

Bez komentara

Ostavi komentar