Vekovna muzička tradicija: Zašto Dimitrovgrad-Caribrod zaslužuje da ima festival duvačkih orkestara?

Nekadašnji Caribrod, danas Dimitrovgrad, svoj prvi duvački orkestar dobio je početkom 19. veka. Bio je to vojni orkestar 25. Dragomanskog puka, čije je sedište bio Caribrod. Reč je o formaciji od 20-tak kako-tako školovanih muzičara, koji su bili u stanju da čitaju notni zapis. Na čelu orkestra bio je kapelnik ili kapel-majstor. Od nekoliko njih koliko se smenilo sve do skoro je u živoj uspomeni  Caribrođana bio Todor Naumov. Reč je o školovanom muzičaru koji je Konzervatorijum završio u Bukureštu.

Rođen u Velesu, Naumov je prvo zaposlenje našao u ondašnjoj Vojsci Kneževine Bugarske, i to u malenom pograničnom gradu Caribrodu. Poslu je prišao sa entuzijazmom, ali i upornošču i disciplinom, i ubrzo je od Caribrodskog pukovskog orkestra napravio jedan od boljih u ondašnjoj Bugarskoj. Orkestar nije ispunjavao samo ondašnje vojničke i protokolarne dužnosti nego je nedeljom svirao na centralnom gradskom trgu Pavliončetu, a kada su vremenske prilike dozvoljavale gradu svirao budilice sa Pametnika (spomenika iz srpsko- bugarskog rata ispod koga su potpuno ravnopravno sahranjeni i srpski i bugarski vojnici) na Neškovom visu iznad Caribroda.

Taj duvački orkestar uzimao je učešća i u radu tadašnjeg Caribrodskog amaterskog pozorišta ili u kolektivnim gradskim veseljima, takozvanim kermesima, tako da se tadašnji Caribrod jako navikao i takoreći identifikovao sa njim. Sam Naumov se sem rada sa orkestrom posvetio i komponovanju, pa je Caribrodu, muzičkoj literaturi i orkestrima ostavio nekoliko marševa i svita, od kojih su najpoznatiji Neškovo, Caribrod i Nišava.

Posle novembra 1920. i pripajanja Caribroda Jugoslaviji Naumov i orkestar su prešli u grad Ćustendil u Bugarskoj, ali iza njih je ostalo dosta Caribrođana koji su čitali note i svirali instrumente. Oni su već imali veoma dobar orkestar Červenija džaz, na čelu sa Žoržom Gajdarovim.

I vlasti Kraljevine Jugoslavije su u Caribrod dovele puk sa pripadajućim orkestrom, koji je nastavio sa sličnim aktivnostima kao i orkestar 25. Dragomanskog puka, ali on po kvalitetima nije mogao da se meri sa orkestrom Žorža Gajdarova.

Nov impuls caribrodskoj duvačkoj muzici dala je profesorka Nejkova, koja je u Caribrod došla sa bugarskim novim vlastima po kazni sa Sofijske muzičke akademije 1941. u tadašnju gimnaziju Knjaz Kiril.

Ona je uspela da preko svojih veza isposluje dozvolu za osnivanje đačkog duvačkog orkestra, pa je za njom ubrzo stigao i kamion pun instrumenata. Za kratko vreme takođe je  uspela ne samo da pripremi đake za orkestarsku muziku nego i da sa svojim orkestrom i horom uspešno izvede i jednu operetu.

Povratkom Caribroda u granice sada več nove socijalističke Jugoslavije Nejkova se vratila u Bugarsku, a orkestar je posle nekog vremena preuzeo Georgi Šukarev. 

Iako sa malo formalnog muzičkog obrazovanja, Georgi Šukarev, flautista po vokaciji koji je muzički zanat pekao po orkestrima i sinemaskopima Pariza i duvačkom orkestru Legije stranaca, poslu je prionuo sa mnogo žara i vojničkom disiplinom. Tako je Baj Đjora, kako su ga zvali Caribrođani, za relativno kratko vreme orkestru vratio kvalitet koji je ostavila profesorka Nejkova, a što je još važnije, za njega je zainteresovao ne samo đake gimnazije i učiteljske škole nego i radničku omladinu Caribroda.

Vreme kakvo je sledilo dalo je prostora i Baj Đori i orkestru da se istaknu. Bakljade, karnevali, proslave državnih ili partijskih praznika, susret nacionalnih manjina koji je počeo da se održava u Caribrodu, opštinske i sreske proslave, gimazijske priredbe, smotre amatera, ali i sahrane viđenijih ljudi, bile su prilike gde se duvački orkestar ispoljavao. 

Polako, polako, on je prešao u gradsku naviku, u nešto sa čime se Caribrod, a od 1950. Dimitrovgrad, srodio i poistovetio. To su primetile i najbliže komšije – Pirot i Niš, a bogami i Leskovac, koji je pozvao caribrodski orkestar da zvanično dočeka druga Tita.

I tako počinje najlepša priča Đačkog duvačkog orkestra u Dimitrovgradu, koji su Dimitrovgrađani doživljavali kao nešto svoje, drago i neizbežno u svim lepim, ali i nelepim prilikama. Kroz orkestar su stasavale generacije mladića i devojaka, čuvajući iskustvo sviranja u njemu kao jako drago i važno životno iskustvo, koje im je puno pomoglo da zdravo odrastu  i postanu “kompletni” ljudi.

U Caribrodu se čak govorilo – “Teško ćeš se oženiti, ako nisi svirao u Baj Đorinom orkestru”, ali šalu na stranu, mnogi članovi orkestra postali su školovani muzičari interpretatori ili češće nastavnici ili profesori muzike. Energija koju je orkestar davao uglavnom je vukla ka serioznoj muzici, pa je zahvaljujući njemu i ondašnjoj Muzičkoj omladini Dimitrovgrad bio u prilici da uživa u koncertima ondašnjeg vrha jugoslovenske ozbiljne muzike, od Srpskog gudačkog kvarteta pa do Zagrebačkih solista.

A onda je, valjda 1975, Georgi Šukarev najpre otišao u penziju i ubrzo posle toga i umro. Đačka muzika u Dimitrovgradu je snagom i bogatstvom repertoara nastavila tradiciju dugo godina pod dirigentskom palicom nastavnika muzike Aleksandra Rančeva.

Stoga je grupa “pulena” Georgi Šukareva odlučila da kroz Međunarodni festival duvačkih orkestara sa njegovim imenom najpre vrati i ponovo pokaže Dimitrovgradu energiju i lepotu muzike kakvu je i sam imao, potom da ponovo oformi Đački ili Gradski duvački orkestar i na kraju da uz pomoć republičkih obrazovnih i lokalnih vlasti oformi srednju muzičku školu u njemu. 

Slobodan Aleksić Ćosa

Foto: lostbulgaria.com/hralupa.com/darikenws.bg/iz albuma S. Panatojova, S. Stanulov, D. Todorova i P. Videnova

 

Napisao/la

Въпреки това, че е роден в Пирот през 1955 година, за свое родно място счита Димитровград (Цариброд), където прекарва детството си и завършва основно училище и гимназия. Дипломира се във Философския факултет в Белград. В журналистиката е от 1982 година: най-напред в Радио Белград 202, след това в Радио Бор, накратко в Студио Б, а от август 1984 г. започва работа в Београдска хроника – по-късно Београдски ТВ програм. През лятото 1987 г. минава в Радио Югославия, за да се завърне в Телевизия Белград в декември 1995 година. В момента е журналист в сайта на РТС. Освен в радиото и телевизията, сътрудничи и с вестници, седмичници и периодични издания: „Данас”, „Време”, „Република” – на сръбски език и „Балканите”, „Братство” и „Мост” на български език. Работи и във филми, и един е от инициаторите и ментори на работилницата за антропологическият документален филм „Паметник”, която се проведе на Стара планина през 2008 г. и 2009 г. и в Канижа през 2010 година. Редактира книгата „Бескомпромисният Дудов” през 2003 година, издателство на Дома на културата „Студентски град”, която говори за жизнения път и поетиката на филма на Златан Дудов, великанът на филмовото изкуство.

Bez komentara

Ostavi komentar