Mali grad dugo pamti ili Kako je Caribrod dočekao olimpijski plamen 25. jula 1936. godine?

Mali grad dugo pamti i voli da se seća i prepričava. Ako je mir onda su to mirnodopske dogodovštine. One iz rata su ređe i po pravilu o njima se govori sa manje detalja i žara. Ta navika dugog pamćenja i sočnog i po nekad „iskrivljenog“ prepričavanja dovela je i do mene jednu zanimljivu priču ili bolje reći crticu. Čuo sam je u više navrata, ali čini mi se prvi put od Aleksandra Pavlova ili Bucka Conija, tada studenta, a danas već penzionisanog poštanskog službenika.

Pričao je o svom dedi Jelenku, trgovcu grosisti iz Caribroda i o tome kako je on sa još mnogo Caribrođana proneo olimpijsku  baklju na njenom putu od Olimpije do Berlina u leto 1936.  godine. Pominjao je naravno i druga imena, ali ja se u njihovu istinitost danas ne mogu zakleti. Čini mi se da je tu bio Ivan Jotov-Aštata, Vladimir Vlajev- Vlatko šnajderat, Blagoje Stojanov- Bata Blaško, Ilija- Ica Popov, braća Vasko i Kiril Pejčevi – Šušnjarevi, Trojan Gigov – Breznički, Ergir Gradinarski – Zlatanov ….

Drugi put sam o tome razgovarao sa Petrom Popovim- Pekom, sinom Sofije-Sovke i Ilije-Ice Popova, koji u svom stanu u Novom Sadu čuva porodične  foto-albume i uspomene. Zajedno smo pokušavali da rekonstrušemo rutu prolaska olimpijske baklje kroz Caribrod. Od njega sam dobio podatak da je u njihovoj kući, koja je srušena kad je građen novi pogon konfekcije „Svoboda“, postojala štafeta, odnosno držač za baklju, koji je bio prepravljen u stonu lampu. Na njoj je pored olimpijskih krugova bila izgravirana i maršruta kretanja olimpijskog plamena i mesta dočeka i, među njima verovatno i Caribrod.

Mnogo kasnije, zapravo tek nedavno sam saznao da porodice Vlajev, odnosno potomci Vlatka šnajderatoga, još uvek čuvaju jednu takvu štafetu. Po tome se može zaključiti da su svi nosioci olimpijskog plamena, sem što su svi bili Sokoli, odnosno članovi sveslovenskog gimnastičkog i sportskog društva Sokol, dobili i po jednu štafetu ili držač baklje kao uspomenu na taj događaj.

S obzirom na relativno veliki broj nosilaca olimpijskog plamena, zbog dužine  puta (od  granice do Gojinskih anova) vrlo je verovatno  da u starim caribrodskim familijama i kućama ima još takvih štafeta.

Ne samo zbog Sokola i baklje, nego i činjenice da je jedno vreme bila “srce” grada nije na odmet pomenuti i da je Sokolana u Caribrodu bila u salonu braće Brezničkih, koji je služio i kao sala za bioskop, sala za pozorište, koncerte i sva važnija gradska okupljanja i dešavanja, i kome tik uz Dom kulture i odmah preko puta Opštine preti ista sudbina urušavanja i pada kao i kući Zlatana Dudova.

No mrenu prisećanja i nagađanja o olimpijskom  putu i dočeku olimpijske vatre u Caribrodu skinuo nam je Željko Perović, sada Piroćanac, ali po duhu, sećanjima i odnosu ka prošlosti i pravi stari Caribrođanin.

Željko nam je doneo i postavio na internet izveštaj centralne beogradske štampe o tom  do sada po malo mističnom i maglovitom događaju.

Izveštaj je datovan na  25. jul 1936 iz Niša, a potpisuje ga S. Stojiljković.  Stil je kitnjast, arhaičan,  ali je  članak tačan i detaljan i počinje rečenicom;

“Noćas  na razdelu između subote i nedelje, tačno u 00,01 čas po srednjeevropskom vremenu više Caribroda, na granici između naše države i Bugarske, izvršena je svečana predaja olimpijske buktinje, koja je zapaljena 20. jula tačno u 12 časova u Olimpiji”.

Kako piše g. S. Stojiljković buktinja je posle  srdačanih govora i ceremonije koju je direktno prenosila  Radio  Sofija  krenula put Caribroda tačno u 00, 27 časova. Pominje i jednu anegdotu,  jer se zbog mrklog mraka koji je ometao fotoreportere sa ondašnjom slabom opremom,  kurtoazni poljubac predstavnika Jugoslavije i Bugarske kod primopredaje  produžio na punih pet minutu uz opštu veselost i povike ura, ura, ura!

Opisujući Caribrod  Stojiljković ističe da je svečano dekorisan i bogato osvetljen električnim sijalicama, a na glavnom trgu (sigurno Pavliončeto), kako piše,  bio je postavljen i veliki svetonik. Baklja  je  dočekana svečanim maršem koji su izvodili lokalni svirači, a građanstvo je u velikom broju  dočekalo buktiknju, piše on.

Posle pozdravnih govora povorka je krenula dalje, negde oko pola dva posle ponoći a trkači, koji su bili u propisnim dresovima su se smenjivali na svaki kilometar, a bilo je i rezervnih lučonoša i biciklista, koji su se takođe uključili u prenos plamena. Na taj način šatafeta sa bakljom je stigla u Pirot za nešto manje od dva sata, gde ju je na trgu ispred „Nacionala“ dočekala ogromna masa sveta, bezmalo ceo Pirot, navodi S. Stojiljković.

Gledajući na sve detelje i opis događaja, izvešataj S. Stoijiljkovića najverovatnije iz “Politike” jednako je zanimljiv i inspirativan baš kao i uspomena malog grada koji koji dugo pamti i voli da se seća i prepričava!

 U Beogradu 25.07.2017, Slobodan Aleksić Ćosa, osamdeset jednu godinu posle dočeka olimpijskog plamena u Caribrodu

Foto: Arhiva porodice Vlajev/Ž. Petrović

 

Napisao/la

Въпреки това, че е роден в Пирот през 1955 година, за свое родно място счита Димитровград (Цариброд), където прекарва детството си и завършва основно училище и гимназия. Дипломира се във Философския факултет в Белград. В журналистиката е от 1982 година: най-напред в Радио Белград 202, след това в Радио Бор, накратко в Студио Б, а от август 1984 г. започва работа в Београдска хроника – по-късно Београдски ТВ програм. През лятото 1987 г. минава в Радио Югославия, за да се завърне в Телевизия Белград в декември 1995 година. В момента е журналист в сайта на РТС. Освен в радиото и телевизията, сътрудничи и с вестници, седмичници и периодични издания: „Данас”, „Време”, „Република” – на сръбски език и „Балканите”, „Братство” и „Мост” на български език. Работи и във филми, и един е от инициаторите и ментори на работилницата за антропологическият документален филм „Паметник”, която се проведе на Стара планина през 2008 г. и 2009 г. и в Канижа през 2010 година. Редактира книгата „Бескомпромисният Дудов” през 2003 година, издателство на Дома на културата „Студентски град”, която говори за жизнения път и поетиката на филма на Златан Дудов, великанът на филмовото изкуство.

Bez komentara

Ostavi komentar