Razgovori: Marjan Milanov, autor filma “Moja škola – moj drugi dom”

   Na Youtube-u je nedavno postavljen kratki edukativni film “Moja škola – moj drugi dom” autora Marjana Milanova, profesora engleskog jezika u osnovnoj školi sa domom učenika “Dobrinka Bogdanović” u selu Strelac i bliskog saradnika portala “Far”. Glavni junak ovog petominutnog filma je Milan Stojanović, učenik četvrtog razreda pomenute škole, za koga je ova obrazovna ustanova drugi dom.

   Film na vrlo emotivan i dirljiv način govori o odrastanju jednog dečaka iz seoske sredine, koji je poreklom iz sela Kambelevac (opština Babušnica). Njegova najbliža škola je u selu Strelac udaljena desetak kilometara, gde pohađa nastavu u mešovitom odeljenju od 1. do 4. razreda i sa svojim drugarima ostaje tokom cele sedmice. 

93 Milance

   Iako u školi postoje svi uslovi za normalan život, rad i savladavanje nastavnog programa, mali Milan mašta o onome što mu seoska sredina ne može pružiti. To su deca, odnosno drugari, kojih skoro i da nema u njegovom selu, internet, računari i mnoge blagodeti koje deci pruža grad. Sa druge strane ovaj dečak živi u zdravoj i nezagađenoj sredini, druguje sa prirodom i cvrkutom ptica, ali ipak mašta za boljim životom.

   Uz etno motive pesme “Prituri se planinata” Stefke Sabotinove i sa puno ljubavi i entuzijazma scenarista i reditelj filma Marjan Milanov poslao je poruku da se deci, koja su ostala na selu treba posvetiti znatno veća pažnja i uopšte ljudima iz seoskih sredina kojih je sve manje.

   * Na pitanje šta ga je navelo da napravi ovu filmsku priču, Milanov odgovara:

   – Ja živim u Nišu, a radim u selu Strelac, koje je udaljeno 80-ak kilometara od mog stana. 

94 Osnovna skola Strelac

   Svaki put kada krenem na posao imam osećaj kao da ne prelazim samo tih 80 kilometara, već kao da putujem iz jedne dimenzije življenja u drugu. Većina nas je navikla na savremen način života, na sve blagodeti koje nam on pruža, dok smo potpuno nesvesni, ili još gore, indiferentni prema ljudima koji takve privilegije nemaju. Ja radim i u jednoj privatnoj školi jezika u Nišu i stalno sam u prilici da vidim kontrast i ogromnu razliku između načina života i razmišljanja dece u velikoj gradskoj sredini, koja, na primer, znaju da budu nezadovoljna ako imaju prošlogodišnji model pametnog telefona ili „Nike“, i dece u seoskoj sredini od kojih neka u školu dolaze u gumenim opancima, a osmeh im izmami jedna čokoladica ili malo pažnje i koja topla reč nastavnika. U prosveti sam više od deset godina i imao sam priliku da radim u nekoliko gradskih škola, ali i isturenih, seoskih odeljenja. Ja sam već naviknut na ovakve stvari, ali znam da većina ljudi nije, pa sam prosto želeo da na ovaj način ljudima približim život dece u seoskoj sredini, a time i život i rad naše specifične škole.

   Poseban izazov bilo je to što do sada nikada nisam radio ovako nešto. Bavljenje stripom dosta mi je pomoglo, pogotovu prilikom pisanja scenarija i kadriranja filma, ali sam proces montaže, sečenje kadrova, lepljenje naracije, ubacivanje muzike, odabir odgovarajućih programa za sve to… sve mi je to bilo potpuna  nepoznanica i novina i možda najteži deo posla. Ipak, bilo je to jedno novo i zanimljivo iskustvo!

   * Kako su junak filma Milan i ostala deca reagovala na ideju da učestvuju u filmu?

   – Milan je pravi mali heroj. On je od prvog razreda u našoj školi, tu mu idu još dva brata, a stariji brat i sestra su završili našu školu pre par godina.

95 Milance i drugari

   On je odličan đak, vrlo motivisan i zainteresovan za sve nastavne i vannastavne aktivnosti. On je i naš recitator, već drugu godinu za redom prolazi opštinsko i učestvuje na regionalnom takmičenju. Prošle godine je recitovao u Dimitrovgradu, ove u Beloj Palanci. U početku je bio malo zbunjen – kakav sad film, to je svima nama zapravo bila nepoznanica, ali je to rado prihvatio, pratio moje smernice i u tome uživao. Naravno, neke kadrove smo ponavljali, imali smo probleme sa kamericom, sa promenljivim vremenskim prilikama, ali bilo nam je jako zanimljivo i mislim da smo napravili pravu stvar. Ostali učenici su se takođe potrudili da nam olakšaju snimanje kadrova koji su nam bili potrebni.

   * Koliko trenutno učenika pohadja nastavu u školi i po čemu je ova obrazovna ustanova specifična?

   – Školu u Strelcu trenutno pohađa tek nešto više od dvadeset učenika. Naša škola deli sudbinu mnogih škola iz manjih sredina koje imaju problem sve manjeg broja učenika. Ipak, mi uspevamo da održimo neku konstantu, da čak imamo i po nekog učenika više. 

96 Marjan i direktor Milan Stankovic

   Za sve to i direktor i mi nastavnici ulažemo ogroman trud. Našu školu pohađaju učenici iz sve četiri opštine pirotskog okruga, ne samo iz samog Strelca. Neki učenici žive u selima koja su po 30 ili 40 kilometara udaljena od škole, ali oni nemaju u svojoj bližoj sredini školu, nemaju redovan javni prevoz ili jednostavno nisu u mogućnosti da putuju. Mi našim učenicima obezbeđujemo apsolutno besplatno školovanje. Dakle i smeštaj i hranu, i prevoz i udžbenike i odeću i obuću, paketiće za Novu godinu…

97 Na putu do skole sa skolskim jugicem

   Od opštine Babušnica smo pre nekoliko godina dobili starog Jugića, pa njime direktor ili neko od zaposlenih svakog ponedeljka ujutru obilazi sela da doveze učenike, a svakog petka ih neko vozi nazad kući. Zahvaljujući internatu, koji u školi postoji od 1985. godine, oni kod nas imaju sve uslove za normalan i kvalitetan život i rad u toku nedelje. U vreme kada je internat građen, krajem 70-ih i početkom 80-ih godina prošlog veka, škola je imala preko 350 učenika. Danas, nažalost, toliko ljudi nema u celom selu. Ipak, stalnim aktivnostima, učešćima u projektima, saradnjom sa mnogim humanitarnim i nevladinim organizacijama, dobrom saradnjom sa centrima za socijalni rad iz našeg okruga i lokalnom zajednicom, škola uspeva da preživi, ali i mnogo više od toga. U proteklih par godina mi smo renovirali sve sobe u internatu, većinu učionica, nabavili laptop, tablet, nekoliko računara, uveli kablovsku televiziju… Zahvaljujući tim naporima prošle godine smo uspeli i da dobijemo zvaničnu verifikaciju našeg internata od Ministarstva prosvete, pa smo postali osnovna škola sa domom učenika. To je činjenica koja će nam svakako dosta značiti u budućem radu. Prošlog leta smo u okviru kapaciteta škole organizovali omladinski volonterski kamp, a ovog leta planiramo da pokrenemo mali istraživački kamp u kome će pored naših, učestvovati i učenici iz Babušnice, Pirota i Niša. Biće to sjajna prilika za sve njih da provedu nekoliko dana u njima atipičnoj sredini, a da uz to ponešto i nauče.

   * Da li država i Ministarstvo prosvete posvećuju dovoljnu pažnju školama u selima, koja su na rubu opstanka i šta tu treba unaprediti?

   – Rečju – NE! Gotovo svi zakoni, propisi, uredbe prave se po modelu velikih gradskih škola i veoma je teško ispratiti to s aspekta male škole. Danas se većina stvari svodi na čiste brojke, cifre, kako bi se nešto uštedilo, a retko se sagledava širi kontekst i lokalne specifičnosti. Sa sigurnošću mogu da kažem da selo Strelac još uvek živi zbog naše škole. U selu rade dve prodavnice, pošta, koliko-toliko funkcioniše javni prevoz. Da nema škole, pitanje je šta bi od toga nastavilo da funkcioniše u ovoj i ovakvim ruralnim, planinskim sredinama. A to su stvari koje se ne uzimaju u obzir kada se u Beogradu donose odluke o opstanku ili finansiranju škola. Takođe, da nema naše škole, pitanje je da li bi ova deca uopšte mogla da negde idu u školu.

98 Skolska kuhinja

   Većina njih dolazi iz siromašnih ili disfunkcionalnih porodica, iz marginalizovanih društvenih grupa i vrlo teško bi se uklopili u neku veliku školu. Njihovi roditelji nemaju sredstava za skupe udžbenike, za odeću ili obuću, kojima bi makar približno parirali svojim vršnjacima. Takođe, bilo bi neizvodljivo da se oni voze i dovoze svaki dan do škole i do kuće. Dakle, lopta je u našem dvorištu i škole koje budu pasivne jednostavno neće preživeti. Mi smo svesni da sve zavisi od nas i zato smo izuzetno aktivni na mnogim poljima koja se ne tiču samo direktno nastave. Pomenuo sam već uspešnu saradnju sa mnogim organizacijama, projekte… Nažalost, nisam optimista po pitanju promene politike Ministarstva ili države prema ovakvim školama!

   * Da li će film “Moja škola – moj drugi dom” naći svoje mesto na nekom od festivala?

   – U vreme kada sam razrađivao scenario za ovaj film pojavio se konkurs za najbolji obrazovni film na temu „Podsticajna sredina za učenje – mesto gde ideje oblikuju stvarnost“ u okviru 12. međunarodnog festivala dečjeg i nastavničkog stvaralaštva „Kreativna čarolija 2016“. Moja ideja se nekako uklopila u priču o podsticajnoj sredini koju pružamo našim učenicima, pa mi je to bila dodatna motivacija da se potrudim.

99 Okolina

   I evo, pre samo par dana su stigli rezultati konkursa – uvršten sam među 5 najuspešnijih autora i moj film će biti emitovan u finalnom delu takmičenja poslednjeg vikenda maja u Banji Vrujci! Ne znam kako ćemo tamo proći, ali je za mene i za moju školu već velika stvar to što je film ušao u finale.

100 Na casu saobracaja

 Takođe, na istom festivalu, ali u kategoriji za najkreativniju radionicu direktor naše škole, Milan Stanković osmislio je radionicu koja se takođe našla u finalnoj konkurenciji. Veliki uspeh za našu malu školu!

101 Cas geografije u skolskom dvoristu

http://dobrinkabogdanovic.blogspot.rs/

   Biografija: Marjan Milanov je rođen 1978. godine u Dimitrovgradu, u Željuši, gde je odrastao i završio osnovnu i srednju školu. Od 1997. godine živi u Nišu, gde završava Filozofski fakultet, Departman za Anglistiku. Radi kao profesor engleskog jezika. Pesme i priče objavljivao je u nekoliko književnih časopisa i zbirki poezije i pričа. Veliki je ljubitelj stripa, a tekstove o stripu pisao je za časopise kao što su Stripoteka, Gradina, Strip-Pressing, Pressing, Pressek, kao i za nekoliko specijalizovanih internet portala. Učestvovao je u organizaciji strip-festivala Nifest i jedan je od organizatora festivala Striporama, koji se održava u okviru Nisville jazz festivala. Za svoj strip-scenario “Pismo” dobio je nagradu za najbolji scenario na Međunarodnom salonu stripa u Beogradu 2015.godine. Novinarstvom se iz hobija bavi od 2002. godine, najpre kao voditelj na Studiju 2 Radio Niša, a zatim nekoliko godina radi kao novinar i zamenik glavnog urednika studentskog časopisa Pressek. Od 2009. godine pokreće svoj blog „Paradoksija“ i svoju ljubav prema pisanju usmerava na internet-novinarstvo. Iskustvo novinara i blogera iskoristio je da 2012. godine pokrene blog i fejsbuk grupu „Virtuelni muzej Caribrod“. Ova grupa nekoliko godina unazad okuplja sve one koji Caribrod nose u srcu, bez obzira da li u njemu žive ili ne, sve one koji se interesuju za istoriju i kulturu grada, za njegove znamenitosti i znamenite ličnosti, za njegovu prošlost, sadašnjost i budućnost. Upravo zahvaljujući „Virtuelnom muzeju Caribrod“ došlo se do ideje o pokretanju i izradi digitalne arhive “Caribrodska periodična štampa”.

P. Videnov

Napisao/la

Петър Виденове е роден през 1970 година. Макар и агроном по професия, изцяло се посвещава на журналистиката. Журналистическата си кариера започва през 1995 г. в радио-телевизия Цариброд, където като журналист, водещ и редактор вече 21 години участва в създаването на различни радио и телевизионни предавания, документални филми, репортажи и интервюта на български и сръбски език. Виденов особено се отдава на опазването на културата и традицията на българското национално малцинство в Сърбия. Журналист-редактор (1999-2000), член на редколегията (2000-2002), главен и отговорен редактор на РТВ Цариброд (2002-2003) и (2009-2011). Дългогодишен сътрудник на Издателство „Братство“ и едноименния седмичник на български език. Сътрудничи с електронни и печатни медии в Сърбия и България, а особено с националната телевизия РТС – „ТВ журнал на български език“. Той е кореспондент на българското национално списание „Лов и риболов“. С агенцията за кинематографична и телевизионна продукция „Positive Production“ от Димитровград изготвя документални филми и предавания – режисьор и сценарист на филмите „Трио Форте“ и „Златан Дудов“. Той е един от основателите на сдружение на гражданите „Емблема“ и Интернет портала „Фар“. Занимава се с публицистика. Автор на книгата „По ловджийски“. Член на Независимото сдружение на журналистите на Сърбия и Международната федерация на журналистите (IFJ). Лауреат на значими журналистически награди и признания на домашни и международни медийни фестивали.

Bez komentara

Sorry, the comment form is closed at this time.