“Hrabar nije toliko teško biti. Danas ste hrabri ako radite svoj posao kao novinar. Hrabrost i nije toliko ključna, ključna je etika”, rekao je za Radio Slobodna Evropa glavni urednik Centra za istraživačko novinarstvo Srbije (CINS), Dino Jahić.
Rad novinara CINS nagrađen je brojnim nagradama za novinarsku hrabrost i izuzetnost. Među njima je i evropska novinarska nagrada u kategoriji istraživačko novinarstvo za seriju tekstova o korupciji i organizovanom kriminalu. Često su meta kritika, ali i prijetnji.
RSE: Novinari Centra za istraživačko novinarstvo Srbije dobitnici su evropske nagrade za novinarstvo, Global shining light awards, koju dodjeljuje Globalna konferencija o istraživačkom novinarstvu. Koliko vam to znači i koliko to proizvodi dodatnu odgovornost pri vašem radu?
Jahić: Mi smo bili među dvanaest finalista za Global shine light award, ali to je bukvalno kao da smo dobili nagradu jer to je vjerovatno najznačajnija nagrada za istraživačko novinarstvo, globalno gledajući, koja se dodjeljuje svake dvije godine. Osim Pulicera, ali i European press prize za teritoriju Amerike i za teritoriju Evrope, koju smo takođe dobili, to je jako velika stvar za nas kao novinare jer ste tu u konkurenciji sa najboljim što je urađeno u istraživačkom novinarstvu na svijetu u protekle dvije godine. To je veliko priznanje.
RSE: Upravo tako, spomenućemo i nagradu Dušan Bogavac za etiku i hrabrost za 2017. godinu. Koliko je bitna etika, a koliko je potrebno hrabrosti u novinarstvu danas u Srbiji, a možemo reći i na Balkanu generalno?
Jahić: Hrabar nije toliko teško biti. Danas ste hrabri ako radite svoj posao kao novinar. Ne znam da li je to dobro ili loše, ali bukvalno, uslovi u kojima rade istraživački novinari na Balkanu, a sada po ovom ubistvu u Slovačkoj i po generalnim dešavanjima u svijetu, vidimo da više nije lako biti istraživački novinar bilo gdje. Nije nikada ni bilo. Hrabrost je zapravo izaći sa imenom i prezimenom ispred svoje novinarske kuće i pisati istraživački tekst koji je baziran na činjenicama.
Hrabrost i nije toliko ključna, ključna je etika. Čini mi se da je mnogo teže ostati etičan danas, zato što postoji toliko izazova, toliko problema i toliko podmetanja, bez da sada ulazim u neke detalje, pa da ova priča ispadne kao da kukam. Zaista je teško ostati na pravom putu, ne podleći dok se trkate sa silnim tabloidima. U Srbiji veliki broj medija ide u tom pravcu, mejnstrim medija. Zapravo upadate u tu zamku stavljanja klik dejt naslova, da nastavite raditi po svim standardima. Istovremeno se morate boriti sa njima da bi došli do neke publike.
To je samo jedan od izazova. Tu su brojni pritisci vlasti, izmjene zakona slobodnom pristupu informacijama, koji se sada dešavaju. Mi za to slučajno saznajemo. I povjerenik za pristup informacijama slučajno saznaje da se to upravo dešava, a direktno se to tiče novinarskog rada. U svemu tome je teško ne pasti u vatru, ne ulaziti u svađe, konflikte i nešto drugo, nego nastaviti raditi po standardima profesije.
RSE: Sad ćemo malo o drugoj strani medalje tih nagrada. Tri godine ste istraživali i pomogli u razotkrivanju međunarodnih nagrada, koje se prodaju. Potom ste dobili pozivnicu da sami preuzmete svoju nagradu. Možete li nam opisati o čemu se tu radilo?
Jahić: To je jedna potpuno blesava situacija. Kao novinar sam radio na tim istraživanjima i zaista smo ušli jako duboko u objašnjavanje i razumijevanje šta se tu dešava. Krenuli smo bukvalno od jedne organizacije gdje smo shvatili da prodaje te nagrade, da bismo otkrili da postoji serija tih istih organizacija registrovanih širom Evrope, koje su međusobno povezane. Investirate nekih 5.000 do 9.000 eura, kao plaćanje neke naknade. Prvo dobijete njihov mail. Ako ste zainteresovani, možete da odete na neku atraktivnu lokaciju u Evropi, na kojoj oni održavaju godišnje prijeme i događaje i da preuzmete tu nagradu.
Prošle godine je meni stigao taj mail, bukvalno od jedne od tih organizacija, koja me poziva, ako sam zainteresovan, da dođem u Dubai na ceremoniju i promo materijal nagrade koja se zove Veličanstveni soko. Te nagrade imaju smiješne nazive kao Veličanstveni soko, Dijamantsko oko i slično. Meni je ta priča upala u krilo, bukvalno, jer sam znao sve o njima. Nastavio sam da se ponašam kao zainteresovana strana, da se pravim kao da ne znam o čemu je riječ. Oni su mi poslali koliko treba da platim, gdje da dođem, šta sve ulazi u tu cijenu. Onda je vrlo lako bilo uraditi priču, pogledati cijenu hotela, pogledati cijenu letova, to sve sami plaćate. Zapravo, nekoliko hiljada eura ostaje ni za šta. To je zapravo cijena nagrade.
Tu su dvije vrste problema. Jedan je etički, gde neko kupi nagradu i onda reklamira svoju privatnu školu kao najuspješniju u Evropi ili sebe kao najuspješnijeg menadžera. Zapravo, privlači ljude na taj način. Sa druge strane, još je veći problem kada to radi državna institucija ili funkcioner i plaća to na račun građana. Primjera je bilo veliki broj iz BiH i Srbije. Mi smo se prije svega fokusirali na te dvije zemlje. Bivši gradonačelnik Beograda, Dragan Đilas, i Ibrahim Jusufranić, bivši direktor Grasa i vlasnik univerziteta u Travniku su recimo neke od tih nagrada dobijali.
RSE: U takvom ambijentu, kakav je položaj novinara, kako u Srbiji, tako i u BiH? Koliko su izloženi pritiscima, prijetnjama?
Jahić: Nije lako. Konstantno, osim što radite svoj posao, a posla je i više nego što bi trebalo da bude, zato što apsolutno većina stvari ne funkcioniše, korupcija je svugdje, morate da se borite sa drugim stvarima. Konstantno morate da objašnjavate da niste neprijatelj, da niste strani plaćenik, da ne radite pod ničijom dirigentskom palicom, da to radite zato što, gle čuda, zaista postoje novinari koji misle da treba da rade svoj posao, baziran na činjenicama, a ne na osnovu toga što neko želi ili hoće da ti novinari rade.
Konstantno ste u tim nekim neugodnim situacijama, pa kada objavljujete, razmišljate hoće li taj neko da vas tuži, hoće li da vrši pritisak preko tabloida, da izvlače fotografije ljudi iz fejsbuka ili sa društvenih mreža. Dovode to u pogrešan kontekst. Pokušavaju na ličnom nivou da vas diskredituju. To je zapravo problem o kome morate razmišljati uvijek, uvijek se pitate a kada ovo objavimo, koje su potencijalne reakcije, šta će da se dogodi.
RSE: Kakvo je stanje generalno u medijima? Cenzura je očita, ali ono što je mnogo opasnije po ovu profesiju je autocenzura novinara. Koliko to šteti profesiji?
Jahić: Šteti mnogo i to je dio cijele ove priče koju pričam. Osim toga što znate da vrlo moguće postoji, ili ste načuli da postoji, neko ko će vam, na to što hoćete da uradite, reći – nemoj to raditi, postoji i taj drugi problem koji se javlja u glavi koji kaže – bolje da onda uopšte to ne radim, da me ne bi neko drugi cenzurisao. Sve ove priče, cenzura, autocenzura, finansiranje, pritisci, sve je to nekako povezano i ide u sve lošijem pravcu. Ne vidim da se stvari nešto posebno poboljšavaju i čini mi se da institucije sistema, ili kriminala, sve više pomjeraju granicu u raznim vrstama pritisaka na novinare.
RSE: Osim medija, u vrlo sličnoj situaciji su i institucije nauke, kulture, ali i sporta. Uvijek se nekako vrti sve oko trougla – policija, tužilaštvo, sud, propraćeno uticajem političara, korupcijom. Kakvo je vaše mišljenje, je li politika umiješana, odnosno duboko infiltrirana, u sve te oblasti?
Jahić: Nažalost jeste. Politika se infiltrirala u sve oblasti, pa tako i u te. Pravosuđe, policija, sudovi, tužilaštva – oni su pod velikim pritiscima. Nije ni njima lako da rade svoj posao i da procesiraju probleme, koje eventualno otkriju novinari.
Mi sada u Srbiji imamo izmjene Ustava, koje će direktno da utiču na pravosuđe, po kome je pravosuđe bukvalno skrajnuto. Ljudi iz struke, koji znaju to, na koje će to da utiče, su bukvalno sklonjeni u stranu dok se to dešava. Onda ćemo da vidimo kako će tek tada da funkcionišu pritisci na pravosuđe i probleme u pravosuđu. Onda, kada je takvo stanje, vrlo je teško očekivati da se korupcija i kriminal, koju u bilo kojoj oblasti novinari otkriju, na bilo koji način procesira i riješi.
Mi smo pisali, i o sportu i o kulturi, pronevjeri sredstava datih udruženjima za sportske aktivnosti, ali neka vrsta uticaja ili ishoda svega toga, na žalost, nije velika. Inače, priče o sportu su među najopasnijim pričama koje mi možemo da radimo u Srbiji. Već nekoliko puta smo mi, ali i druge kolege istraživači, pokazali jasne veze između menadžera, predstavnika vlasti, između trgovine igračima, između huligana, između nasilja na stadionima i tako dalje. To su vrlo nezgodne stvari. Svaki put, kada to radite, uvijek postoji mogućnost da neko dođe i napravi jedan problem u smislu fizičkih praćenja i tako dalje. Iako niko ne bi očekivao da su priče o sportu i u ovom kontekstu toliko nezgodne, one su vrlo škakljive.
Izvor: NUNS / Autor: Radio Slobodna Evropa – Selma Boračić-Mršo
Foto: pixabay.com
