Ovo je svedočanstvo o našim prilikama i o nama i o zanemoćalim vlasnicima starih kuća, koji zbog permanentne egsistencijalne bitke ne mogu da urade ništa za njih i o opštinama koje nemaju pravo u zakonu da ih otkupe i održavaju, bez obzira na njihovu estetsku, kulturnu ili dokumentarnu vrednost. Ovo je svedodačanstvo i o trenutku države u kojoj se za kulturu izdvaja samo nešto iznad jedan odsto nacionalnog dohodka i o vremenu koje potire prave vrednosti i o momentu koji misli da će opravdati svoju savest i nečinjenje ako nešto po nekome nazove i o doskorašnjim vremenima koja nisu imala vremena da zbog prečih posla i političkog oportuniteta urade bilo šta sa ovakvim kućama i  o „nemaru našem nasušnom“, zbog koga  ćemo izgubiti i poslednji dokaz da je nešto i neko na nekom mestu stvarno postojao i bio.

37

   Ovo je zaista i hronološki i etički tako daleko od Čerčilove maksime, da ako nema kulture onda nema ni šta da se brani i poštuje i tako blizu ovovremenskoj izreci, da ko hoće on i nađe rešenje, a ko neće – nađe opravdanje, od koje ne aboliram ni sebe!

38

   Ovo je kuća ili ostaci kuće u kojoj je rođen najpoznatiji Caribrođanjin – Zlatan Dudov. Filmski i pozorišni reditelj i dramaturg, koji je u prvom veku filma bio 19.  po značaju i tragu, koji  je ostavio u svetskoj kinematografiji.  Slobodno ću reći.  Sva Caribrodska kultura i tradicija do koje Caribrođani kao bajagi  “jako drže” i ponose se, bez njega neće zavređivati da stane ni u par kadrova špice njegovog filma “Prazni stomaci” ili ni na pola stranice dijalog liste, drugog njegovog filma “Hleb naš nasušni”.

39

   Ili drugačije kazano. Dudov je svoje mesto u istoriji obezbedio, a u odnosu prema njemu svoje mesto trebamo da obezbedimo mi, jer se na ovom svetu ništa ne može sakriti, čak i kad prođe puno vremena.

40

   Ako dozvolimo da se kuća Zlatana Dudova potpuno sruši, samo ćemo privremeno skloniti naš odnos prema sebi, vrednostima i vremenu u kojem živimo. Neke daleke, buduće genaracije koje budu istraživale prošlost Caribroda, preko stratigrafije ili nauke o slojevima i naslojavanju u kulturnoj  arheologiji, napisaće gotovo istovetnu priču ovoj, i znaće i ono što sada pokušavamo da sakrijemo i od sebe samih. Da nismo hteli da uradimo ono što smo mogli, ali na sreću još uvek možemo.

41

 42

   Ovo sigurno znam, jer sam po “osnovnom” obrazovanju dilplomirani arheolog.

43

Slobodan Aleksić Ćosa

Foto: Slaviša Milanov

Написал/ла

Въпреки това, че е роден в Пирот през 1955 година, за свое родно място счита Димитровград (Цариброд), където прекарва детството си и завършва основно училище и гимназия. Дипломира се във Философския факултет в Белград. В журналистиката е от 1982 година: най-напред в Радио Белград 202, след това в Радио Бор, накратко в Студио Б, а от август 1984 г. започва работа в Београдска хроника – по-късно Београдски ТВ програм. През лятото 1987 г. минава в Радио Югославия, за да се завърне в Телевизия Белград в декември 1995 година. В момента е журналист в сайта на РТС. Освен в радиото и телевизията, сътрудничи и с вестници, седмичници и периодични издания: „Данас”, „Време”, „Република” – на сръбски език и „Балканите”, „Братство” и „Мост” на български език. Работи и във филми, и един е от инициаторите и ментори на работилницата за антропологическият документален филм „Паметник”, която се проведе на Стара планина през 2008 г. и 2009 г. и в Канижа през 2010 година. Редактира книгата „Бескомпромисният Дудов” през 2003 година, издателство на Дома на културата „Студентски град”, която говори за жизнения път и поетиката на филма на Златан Дудов, великанът на филмовото изкуство.

Без коментар

Оставете коментар