a
 

Za jedan dan mnogo se može videti i spoznati: Putopis iz okoline Vlasine i Trna

Na malom prostoru, namernik će biti oduševljen svime što vidi i spozna. Za jedan dan, ovde se može proputovati vekovima istorije, kroz sva postignuća ljudske genijalnosti i kreativnosti, kroz brojne i raznolike istorijske epohe. Divićemo se čudesnoj prirodi, koju je i veliki Aleko Konstantinov smatrao lepšom od one u masivu Alpa. Otvoriće se mnoge priče i legende, neke ćemo do kraja dana ispripovedati u celosti, za ostale će biti potrebno ponovo doći ovde. Ovo je putopis iz predela oko Vlasinske visoravni u Srbiji i područja Znepola, grada Trna i njegove okoline u Bugarskoj.

Pogled na Trnsko ždrelo

Pomenućemo ovde i reku Jermu, i hana Kruma, i Svetu Petku, i Svetog Savu, i Konstantina Bajkuševa, i dr Stamena Grigorova, i kiselo mleko, i keramiku, i Đurđu Pindžurovu, i kanjon reke Jablanice – jedan od najlepših u Evropi, i kanjon reke Jerme, sa najdužim pešačkim tunelom na svetu, i mineralne lekovite izvore, i kuću kroz koju je povučena granica dveju država, i pesmu „Lili Marlen“.

Inspiracija za stvaranje ovog putopisa došla je zahvaljujući Valentini Tini Zarevoj, planinarki, najboljem sportisti Surdulice za 2017. godinu, koja je za članove Planinarskog društva „Strešer“ i Planinarskog društva „Preslap“ organizovala jednodnevnu planinarsko-rekreativnu akciju u okolini Vlasine i Trna.

Trnsko ždrelo

Reka Jerma, dužine tek 74 kilometra, priča svoju priču, uzbudljiviju nego mnoge, znatno duže reke. Jednu od najzanimljivijih priča kada su evropske reke u pitanju. Nastaje u Srbiji, teče kroz Bugarsku, vraća se u Srbiju, uliva se u Nišavu. U bugarskom Znepolu, podno moćne Ruj planine, Jerma je obična ravničarska reka. Ali, čim Jerma prođe kroz grad Trn, ustremljuje se ka dve divovske stene Ruja i probija se kroz svoj prvi kanjon – čuveno Trnsko ždrelo. Legenda kaže da je nekada, na mestu Trnskog ždrela, bilo jezero, a iznad jezera masivna stena. Dvoje mladih i zaljubljenih, iz trnskog kraja, bili su iz različitih društvenih slojeva. Rangel je bio iz siromašne porodice, a Mara je bila ćerka velikaša. Majka Marina oštro se protivila njihovoj ljubavi, nije ćerku htela dati za siromaha, a Rangel i Mara, nemavši kud, odluče da pobegnu iz rodnog kraja, da negde daleko započnu zajednički život. Marina majka je to saznala, i od đavola zatražila da spreči ljubav Rangela i Mare. Đavo je poslušao molbu Marine majke, i taman kada je dvoje mladih bilo na steni iznad jezera, đavo je rascepio stenu na dva dela. Od dotadašnjeg jezera stvorila se reka Jerma, Mara je ostala u kanjonu (Trnskom ždrelu) zauvek na levoj steni, Rangel na desnoj.

Nastanak reke Jerme – spoj Vučje i Grubine reke

To je ipak, samo legenda, a u stvarnosti, Jerma nema svoj izvor, već u selu Klisura, u opštini Surdulica, Jerma nastaje spajanjem Vučje reke i Grubine reke. Vučja reka izvire ispod vrha Bukova glava (1467 m), blizu Vlasinskog jezera, istočno od njega, a ovaj vrh je važan za geografe zato što je hidrografsko razvođe Crnomorskog i Egejskog sliva. Severno i zapadno od Bukove glave, potoci idu ka Jermi – i dalje preko Nišave, Morave i Dunava sve do Crnog mora, a istočno i južno, ka Božičkoj reci i Dragovištici – preko Strume do Egejskog mora. Grubina reka, pak, izvire na Milevskoj planini, znatno istočnije, u blizini granice Srbije i Bugarske. Kada se ova dva potoka spoje, Jerma će zapravo nastaviti putanju Vučje reke, isto kao što Velika Morava, kod Stalaća, nastavlja pravcem Južne Morave, posle mesta gde se Južna i Zapadna Morava spoje. Narednih šest kilometara, Jerma teče u Srbiji, kod Strezimirovaca prelazi u Bugarsku.

U samo dva kilometra nizvodno od Trnskog ždrela, Jerma će proći kroz mnogo toga živopisnog. Najpre je njen tok iskorišćen za pravljenje malog jezera i malu hidroelektranu, potom Jerma ulazi u mahalu Bogojna, a to je jedna od pet mahala podeljenog sela Petačinci, ostale četiri mahale su već u Srbiji. Ispod Bogojne, u Jermu se uliva Jablanica, i od ušća Jablanice, Jerma ponovo teče kroz Srbiju. Između Vlaške planine na levoj obali, i Greben planine na desnoj obali, u atarima sela Trnski Odorovci, Poganovo i Vlasi, Jerma je probila svoj čuveni kanjon, jedan od najlepših u Srbiji. Ovde je podignut i manastir Jovana Bogoslova, u ataru Poganova, a nizvodno, kada je već Jerma izašla iz kanjona, u selu Sukovo podignut je i manastir Presvete Bogorodice. Nizvodno od Sukova, Jerma će se, kao njena najveća pritoka, uliti u Nišavu.

Najduži pešački tunel na svetu

U Trnskom ždrelu, sticajem okolnosti postoji najduži pešački tunel na svetu, kroz koji prolaze planinari, a njih ima iz celog sveta. Oko trista metara dugačak je ovaj tunel. Prvobitno, pre više od stotinu godina, ovaj tunel probijen je za potrebe železničke pruge Sofija – Pernik – Trn – Caribrod, koja nikada nije izgrađena, s obzirom na promenu granica susednih država, posle Prvog svetskog rata i konferencije u Sent Neju kraj Pariza, 27. novembra 1919. godine.

Manastir Presvete Bogorodice u selu Palja

Vratimo se, ipak, do sela Klisura, jer do ulaska u Bugarsku treba obići jedan važan kulturni i civilizacijski spomenik. Posle obilaska mesta nastanka Jerme, ne treba propustiti, na putu ka Bugarskoj, da se obiđe i obližnje selo Palja i čuveni manastir Vavedenja Presvete Bogorodice, skriven u šumama Bohovske planine. Ovaj manastir smatra se da je izgrađen na temeljima jedne od najstarijih hrišćanskih crkava, još iz četvrog veka, što se povezuje sa velikim hrišćanskim zanosom nastalim posle usvajanja Milanskog edikta 313. godine, koji su proglasili tadašnji savladari Rimskog carstva – Konstantin Veliki i Licinije, i izgradnjom crkava koje su i danas dve najstarije služeće hrišćanske crkve – crkve Svete Sofije i crkve Svetog Georgija, u Sofiji. Treba imati na umu da je tadašnja Serdika, a današnja Sofija, prvi grad u kome je posle Milanskog edikta počelo da se slobodno ispoveda i služi hrišćanstvo, uz podršku gradskih vlasti. U manastiru u Palji, na putu ka Velikom Trnovu, nekoliko dana proveo je i Sveti Sava. Kada danas posmatramo ove krajeve, vidimo da su dosta izolovani od glavnih saobraćajnih veza. U starom i srednjem veku to nije bio slučaj, jer su oko današnje Vlasine i Trna prolazili strateški važni putevi, od obala Egejskog i Jadranskog mora, prema Serdiki i Konstantinopolju.

Trnski kraj prvi put je ušao u sastav Bugarske početkom devetog veka, tačnije 805. godine, za vreme vladavine hana Kruma, koji je bugarsko stanovništvo oslobodio vladavine Istočnog Rimskog carstva (termin Vizantija u nauci se upotrebljava tek od 18. veka, te je u izučavanju istorije ovih krajeva prikladnije koristiti izraz Istočno Rimsko carstvo).

Trnski kraj, potom, proživljava prvi zlatni vek bugarske države, sve do 1014. godine ili 1018. godine, ako se računa formalni kraj prvog bugarskog carstva. Sredinom devetog veka, za vreme vladavine kneza Borisa, i stanovnici trnskog kraja prihvataju hrišćanstvo, a zahvaljujući delanju Svetih prosvetitelja Kirila i Metodija, i ovde se uspostavlja sistem školstva na maternjem jeziku, i ljudi se opismenjuju. Posle poraza cara Samuila, naredna skoro dva veka, ceo ovaj kraj potpada ponovo pod vlast Romejskog carstva. Tako je bilo sve do ponovnog oslobođenja, 1186. godine, pod dinastijom Asenovaca. Kao i cela Bugarska, svoj vrhunac je i trnski kraj doživeo pod vlašću Ivana Asena Drugog.

Centar Trna

Trnski kraj potpada pod viševekovno tursko ropstvo, 1395. godine, kada su turski osvajači osvojili Veliko Trnovo i porazili drugo bugarsko carstvo. Za vreme turskog ropstva, ovde je bilo delovanja hajduka, bilo je i ustanaka, a najpoznatija buna je ona iz 1830. godine. Konačno oslobođenje trnskog kraja od turskog ropstva usledilo je posle rusko-turskog rata 1877. godine, na Sanstefanskom i Berlinskom kongresu 1878. godine.

Vraćamo se ponovo u sadašnje doba i iz Srbije ulazimo u Bugarsku. Kao i reka Jerma, tako i putnici u Bugarsku ulaze u selo Strezimirovci, koje je još jedno od podeljenih sela posle Sent Nejske konferencije 1919. godine. Danas imamo zanimljivu situaciju da u bugarskom delu Strezimirovaca nema prodavnice, a u srpskom delu je ima, pa ono malobrojno stanovništvo prelazi granicu svaki dan radi kupovine potrepština.

Samo par stotina metara od graničnog prelaza nalazi se odvajanje za selo Džinčovci. Zvuči neverovatno, ali ovo, danas skoro napušteno selo, na granici, na Bohovskoj planini, ima veze sa nastankom jedne od najpoznatijih pesama na svetu – „Lili Marlen“. Ivanka Janakieva (1905-1991), čuvena bugarska pozorišna i glumica nemih i zvučnih filmova, i pevačica, poreklom je bila iz Džinčovaca. Veliki talenat, sa samo sedamnaest godina otišla je u Nemačku da razvija svoju karijeru. Njena karijera bila je uspešna i dugovečna, pod umetničkim imenom Iva Vanja. Glavni oslonac u životu Ivanki Janakievoj bio je njen suprug, nemački kompozitor Norbert Šulce. Upravo u ime ljubavi prema svojoj supruzi, Norbert Šulce je dvadesetih godina prošlog veka napisao pesmu „Lili Marlen“. Kasnije, ova pesma korišćena je od strane fašističke Nemačke u propagandne svrhe, i danas je čak i poznatija po tome, nego kao prava ljubavna pesma.

Muzej kiselog mleka

Na putu ka Trnu, valja posetiti selo Studen izvor i u svetu jedinstveni muzej kiselog mleka. Bugarsko kiselo mleko ima jedinstven ukus, i jedinstveni način proizvodnje. U selu Studen izvor rođen je svetski poznati mikrobiolog, dr Stamen Grigorov (1878-1945), koji je izolovao bakteriju „lactobacillus bulgaricus“, koja se koristi za proizvodnju bugarskog kiselog mleka, za fermentaciju. Muzej kiselog mleka uređen je u kući koja se nalazi vrlo blizu rodne kuće dr Grigorova. U prizemlju muzeja nalaze se eksponati koji oslikavaju domaćinstvo Znepola s kraja 19. i početka 20. veka. Na spratu se nalazi postavka moderne proizvodnje bugarskog kiselog mleka. Mentor dr Grigovora, na studijama u Ženevi, bio je čuveni ruski mikrobiolog dr Ilja Menčikov, dobitnik Nobelove nagrade za medicinu 1908. godine, a dr Grigorov je važan doprinos tokom svoje karijere dao i u borbi protiv tuberkuloze.

Muzej keramike u selu Businci

Takoreći prekoputa Studenog izvora, nalazi se selo Businci. Ovde obavezno treba svratiti i posetiti muzej businske keramike. U trnskom kraju,  još od doba Tračana, keramičarski zanat imao je posebno mesto. Ovaj zanat unapredili su Bugari iz Businaca, svoje znanje i tradiciju prenosili su sa kolena na koleno, i radili su kao majstori keramike po celoj Bugarskoj i celom Balkanu. U muzeju se nalaze razni eksponati, i proizvodi koji imaju praktičnu prmenu (posude za kuvanje, posude za jelo, posude za vodu i navodnjavnje, rešetke za dimnjake…), i umetnička dela od keramike. Tu su i stare kaljave peći, koje su businski majstori koristili za termičku obradu gline. Ono što daje tužnu notu selu Businci, jeste da stalnih stanovnika ima samo petnaestak, i da je poslednji izvorni majstor businske keramike preminuo pre devet godina. Bugarska vlada nastoji da kroz program obuke mladih majstora tradiciju businske keramike oživi.

Paraklis Svete Petke u Trnu

Na ulazu u Trn, sa leve strane puta, na uzvišenju, nalazi se paraklis, posvećen Svetoj Petki. Velika svetica prolazila je trnskim početkom 11. veka, na putu za Bliski istok. Smatra se da je u Trn došla iz pravca Dragomana. Ovde su u poteru za njom krenuli bogumili. Sveta Petka je sklonište našla u jednoj manjoj pećini, u steni između leve obale Jerme i viših delova planine Ruj. U jednom trenutku, dok je pekla pogaču, progonitelji su otkrili da se Sveta Petka nalazi u steni. I ona je brzo njih spazila, i tako, prateći putanju dima gde je izlazio iz pećine, Sveta Petka se uzverala iznad svog skloništa, izašla na drugu stranu stene i umakla progoniteljima. Kada su progonitelji ušli u skrovište, jedan od njih želeo je da pojede parče vruće pogače, odlomio je, i u tom trenutku, legenda kaže, pogača se okamenila. Istovremeno, u kamenu su ostali tragovi ruke i stopala Svete Petke, na mestu gde se ona uzverala kroz uzani otvor. U zadnjih stotinak godina, sklonište svete Petke je natkriveno i tu je izgrađen paraklis, u koji svakodnevno dolazi narod iz svih krajeva Bugarske, radi molitvi Svetoj Petki.

Danas je opština Trn jedna od najvećih u Bugarskoj, po površini zahvata 600 kvadratnih kilometara. Istovremeno, jedna je od najslabije naseljenih opština, zato što na tolikoj površini živi samo 5000 stanovnika, od kojih 3000 u Trnu, i 2000 u čak pedesetak sela. Od 3000 stanovnika Trna, čak jedna trećina su pripadnici romske manjine.

Pored dr Stamena Grigorova, značajne ličnosti iz Trna bili su i botaničar Konstantin Bajkušev i operska i narodna pevačica Đurđa Pindžurova. Konstantin Bajkušev (1867-1932) je u Bugarskoj bio ono što je Josif Pančić bio u Srbiji. Istraživao je biljni svet širom Bugarske, a za planinare je posebno važno što je Bajkušev otkrio najstarije drvo u Bugarskoj, staro koliko i bugarska država, preko 1300 godina. To je čuvena „Bajkuševa mura“, bor koji je naravno pod zaštitom države, i nalazi se između hiže Banderica i hiže Vihren na planini Pirin. Planinari rado obilaze ovo ogromno drvo.

Pevačica Đurđa Pindžurova (1895-1971), odgajana na šopskom melosu, odrasla noseći saju, bila je podjednako uspešna i na operskoj sceni, i kao interpretator narodnih pesama. Usavršavala se u Pragu, a bila je doajen Sofijske opere, pri tome nikada ne zaboravivši svoj rodni Trn.

Zeleni vir

Prirodna znamenitost kakve skoro nema u Evropi je kanjon reke Jablanice, čuveno Jablaniško ždrelo. Reka Jablanica je najduža pritoka Jerme. Doduše, Jablanica je duga tek 27 kilometara, izvire ispod vrha Ljubaš planine (1398 m), teče kroz sela Ljalinci i Filipovci, a onda ulazi u atar sela Bankja. Tri kilometra pre Bankje, na mestu gde se spajaju čak tri planine – Greben, Zavalska i Ezdimirska, reka Jablanica probija nestvarni kanjon, sa mnogo kotlova, sa vodopadom i čuvenim Zelenim virom. Prizor je fascinantan, i Aleko Konstantinov nije mogao da veruje gde se zapravo nalazi. Namernici ostaju skamenjeni prizorom: voda iz Jablanice toliko kulja, da izlazi iz svojih kotlova, i tako udara po stenama, da se čini da će se stene obrušiti, da će nestati i Greben, i Zavalska planina, i Ezdimirska planina. Da će Jablanica sve odneti sa sobom. Zvuk je još strašniji. Toliko je snažan da se ništa drugo sem urlika koji proizvodi reka – ne može čuti. Strah, sablazan i divljenje – istovremeno. Jablanica dokazuje da je snaga prirode najveća koju možemo osetiti. Jedna uzbudljiva planinarska staza uređena je kroz Jablaniško ždrelo.

Veliki viseći most iznad Jablanice

Šest visećih mostova, desetak stepeništa, ograda, merdevina, gde se stalno prelazi sa jedne na drugu obalu, gde se čovek, na visećem mostu, odjedanput nađe iznad kotlova kroz koje voda juri nezadrživom silinom. Staza kroz Jablaniško ždrelo dugačka je tek dva i po kilometra, a dobra okolnost je što se i uzvodno, za odlazak u ždrelo, i nizvodno, za povratak iz ždrela, koristi ista staza, prelazi se preko istih mostova. Ako je neko propustio da prilikom ulaska u kanjon nešto zapazi i usnimi, u povratku će to svakako učiniti. Uzvodno, staza se završava tačno na mestu gde Jablanica ulazi u kanjon i kotlove.

Kotlovi Jablaniškog ždrela

Zadnji kilometar i po svog toka, Jablanica je granična reka Srbije i Bugarske. Leva obala Jablanice je bugarska, desna srpska. Jablanica postaje granična reka upravo pored jedne kuće, koja je samo naizgled slična poput drugih seoskih kuća ovog dela Bugarske. Poslednja kuća u Bankji, najzapadnija kuća u selu, u svetu je jedinstvena po tome što je kroz nju povučena nova granična linija Bugarske i Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca, pre jednog veka. Tako su jedna soba i podrum završili u Srbiji, a druga soba i ulazni deo dvorišta ostali su u Bugarskoj. Do početka 21. veka, ovde niko nije živeo. Ipak, sada su se vratili naslednici porodice koja je bila prinuđena da ovu kuću napusti 1920. godine, preuredili su kuću, obnovili, i sada je ova kuća velika turistička atrakcija. Beleži se da svake godine grupe planinara i turista čak iz dalekog Japana dolaze u trnski kraj, obilaze kanjon Jerme i kanjon Jablanice, i naravno najviše vremena provode fotografišući podeljenu kuću.

Čuvena podeljena kuća u selu Bankja

Granični kamen kod podeljene kuće

Oko četrdeset je mineralnih izvora u selu Bankja. Ova voda, kažu lekari, odlično je pomoćno sredstvo u lečenju psihičkih oboljenja. Ova voda je i dobra za poboljšanje raspoloženja, u šta se uvek uvere planinari sa juga Srbije, koji redovno, svake godine, pa i više puta godišnje, posećuju Trnsko i Jablaniško ždrelo.

Miroslav Dokman

Foto: Planinarsko društvo „Preslap“

Написал/ла

Мирослав Докман е роден през 1973 година в Сурдулица. По професия е дипломиран икономист. Живее и работи в Ниш. Планинар и природолюбител от ранното си детство. Участник в бройни планински експедиции и голям любител на планините на Южна Сърбия и България. Един е от основателите на планинарско-културните мероприятия в Южна Сърбия, каквито са Традиционното изкачване на Руй, Традиционното изкачване от Соко баня до Остра чука, Международното Власинско изкачване, Международното изкачване на Църноок, Международното изкачване на Радан, Международното Запланско изкачване, Празникът на планинарската свобода и достойнство в село Връмджа. Редактор на интернет страницата „Традиционно международно изкачване на Руй” и писател на планински разкази и пътеписи. Сътрудник на печатни и електронни медии в Сърбия и България: Планинарски гласник, Блиц, Народне новине, Слобода, Южне вести, б92, Радио Белград, Радио Бабушница, Нова ТВ - България, Мироглед – Перник... Сътрудник на планинарски и културни дейци от Република България. Подготвя първата си книга с планински пътеписи.

Без коментар

Оставете коментар