Jugoslavija! Da je živa imala bi 100 godina

Tačno pre jednog veka u kući Krsmanovića, na Terazijama u strogom centru Beograda, potpisan je Protokol o ujedinjenju Srba, Hrvata i Slovenaca u novoformiranu Kraljevinu Srba, Hrvata i Slovenaca na čelu sa dinastijom Karađorđevića. Oktobra 1929. godiner ime joj je promenjeno u Kraljevina Jugoslavija. Da je potrajala danas bi napunula 100 godina.

Ta prva jugoslovenska država uključila je u sebe i deo teritorija koje su Bugarska i Mađarska izgubile u Prvom svetskom ratu, pa su tako i područja današnjeg Dimitrovgrada i Bosilegrada, doduše sa skoro godinom zakašnjenja, 6. novembra 1920. postala njen deo.

Iako dok je postojala skoro nikome nije valjala, ta država je napravila lep ekonomski skor, pa je recimo za samo nešto više od dve decenije Beograd utrostručio stanovništvo, potpuno poprimio evropski izgled, a prema ambicijama kneza namesnika Pavla, bio je najozbiljniji kanditadat za organizaciju Olimpijade i Svetske izložbe. U Beogradu je pred Drugi svetski rat organizovan i automobilski Gran pri, što je pandan današnjoj Formuli 1.

Kraljevina Jugoslavija nestala je za 14 dana u aprilskom ratu, a o njenom formiranju čak više nema ni spomen-ploče na kući Krsmanovića, koju su stari Beograđani zvali zgrada Protokola ili češće samo „Protokol“ .

Trebale su četiri godine najkrvavijeg rata da bi se Jugoslavija ponovo rodila. Odluka o tome doneta ja u Jajcu 29. novemba 1943. godine, ali je ona formalno ustrojena tek početkom 1946. donošenjem Ustava, koji ju je odredio kao federalnu republiku.

I ta druga Jugoslavija je nestala u ratu i mnogima nije valjala, ali je potrajala znatno duže. Sve do početka 1992., kada je takozvana Badenterova komisija odlučila da se raspala. U vreme raspada Jugoslavija je bila srednje razvijena evropska država, čime se danas jedino može pohvaliti Slovenija.

Na njenim ostacima još neko vreme postojala ja Savezna Republika Jugoslavija, sve dok 2006. Crna Gora nije odlučila da je napusti.

Iako danas bauk anti-jugonostalgičarstava kruži njenim nekadašnjim prostorima, Jugoslavija će u glavama onih koji su je gradili i razgradili, čini se još dugo potrajati. Dokaz tome je i izložba „Dan vredan veka“ u Palati „Srbija“, ali medju mnogobrojnima i još jedan mnogo oporiji – takozvano kosovsko pitanje, oko koga se u Srbiji, s pravom ili bez njega, većina stvari okreće i radi.

  Slobodan Aleksić Ćosa, Beograd

 Foto. Muzej Jugoslavije / RTS / Slobodan Aleksic

Написал/ла

Въпреки това, че е роден в Пирот през 1955 година, за свое родно място счита Димитровград (Цариброд), където прекарва детството си и завършва основно училище и гимназия. Дипломира се във Философския факултет в Белград. В журналистиката е от 1982 година: най-напред в Радио Белград 202, след това в Радио Бор, накратко в Студио Б, а от август 1984 г. започва работа в Београдска хроника – по-късно Београдски ТВ програм. През лятото 1987 г. минава в Радио Югославия, за да се завърне в Телевизия Белград в декември 1995 година. В момента е журналист в сайта на РТС. Освен в радиото и телевизията, сътрудничи и с вестници, седмичници и периодични издания: „Данас”, „Време”, „Република” – на сръбски език и „Балканите”, „Братство” и „Мост” на български език. Работи и във филми, и един е от инициаторите и ментори на работилницата за антропологическият документален филм „Паметник”, която се проведе на Стара планина през 2008 г. и 2009 г. и в Канижа през 2010 година. Редактира книгата „Бескомпромисният Дудов” през 2003 година, издателство на Дома на културата „Студентски град”, която говори за жизнения път и поетиката на филма на Златан Дудов, великанът на филмовото изкуство.

Без коментар

Оставете коментар