U Beogradu je sinoć jedan dobar čovek i prijatelj Caribroda, obeležio svoj šezdesetogodišnji jubulej neprekinutog prisustva u rokenerolu.

Na kultnoj sceni Dramskog Ateljea Doma Omladine Vračara (Dadov) u interaktivnom sešnu, u kome se namerno obrisala razlika između publike i izvođača, Branko Marušić Čutura je svoje veče posvetio drugima. Onima kojih više nema. Zoranu Mišćeviću, legendarnom pevaču, legendarnih “Silueta”, Dušanu Preleviću – Preletu, Beograđaninu sa soulom u krvi, Zoranu Božinoviću, po kome su se “navijali” svi beogradski gitaristi i Vladimiru Furduju-Furdi, jedinom bubnjaru iz bivše Jugoslavije, koji je uvršćen u 100 najvećih majstora sveta na tom instrumentu.

Predstavio je i mlade grupe na “kojima svet ostaje”. “Hunting souls”, koji su izveli rokabili program i grupu “Dram”, koja je svirala svoje pesme i jednim delom ga pratila.

O Branku Marušiću su govorili Vladimir Jelenković, Aleksandar Saša Žikić i Miroslav Cvetković, s kojim je Čutura sarađivao na formiranju Muzeja rokenrola. Pratio ga je ad-hok orkestar u kome su se smenjivali; Pera Džo, Dušan-Duda Bezuha, Saša Lokner, Miroslav Cvetković, Nebe, Bane Zarin, Čutirina čerka Ana…

Čule je publiku počastio starim hitovima Fetsa Domina, Prislija, “Stouonsa”, “Spenser Dejvis grupe”, ali i svojim pesma, među kojima i još uvek popularna Kuća bez broja.

Nije otpevao Keti, njegovu pesmu, koju je otpevao Zoran Miščević i koja je uz Osmeh “Grupe 220” prva autorska stvar zabeležene na ploči u ex-ju roku.

Branko Marušić ima skoro 80 godina. Rođen je 1939. u centru Beograda u Kosovskoj 39, koju za sve pare sveta odbija da napusti, ali je prijatelj Caribroda i Caribrođana. Poslednji put je bio u Caribrodu septembra 2001. kao specijalni gost i deo pratećeg okestra jednog od poslednjih koncerata Petra Gigova – Pepija.

Dan ili dva posle Pepijeve smrti nazvao je da mi kaže: “Ostasmo bez prijatelja. Zamalo da zaplačem. Nego snaći će se on nekako i tamo. Žao mi je što niko nije imao tako topao i veliki glas kao on. Od svih koje znam, mislio sam da će on i mali Zoran (Zoran Božinović) postati poznati u svetu. A nisu. Sudbina valjda. Ali znaš šta. Nikad ih neće zaboraviti oni s kojima su radili. Muzičari ih neće zaboraviti”!

  Slobodan Aleksić, Beograd

Foto: Miodrag Sokić / Radenko Ačimović / Branko Marušić

Написал/ла

Въпреки това, че е роден в Пирот през 1955 година, за свое родно място счита Димитровград (Цариброд), където прекарва детството си и завършва основно училище и гимназия. Дипломира се във Философския факултет в Белград. В журналистиката е от 1982 година: най-напред в Радио Белград 202, след това в Радио Бор, накратко в Студио Б, а от август 1984 г. започва работа в Београдска хроника – по-късно Београдски ТВ програм. През лятото 1987 г. минава в Радио Югославия, за да се завърне в Телевизия Белград в декември 1995 година. В момента е журналист в сайта на РТС. Освен в радиото и телевизията, сътрудничи и с вестници, седмичници и периодични издания: „Данас”, „Време”, „Република” – на сръбски език и „Балканите”, „Братство” и „Мост” на български език. Работи и във филми, и един е от инициаторите и ментори на работилницата за антропологическият документален филм „Паметник”, която се проведе на Стара планина през 2008 г. и 2009 г. и в Канижа през 2010 година. Редактира книгата „Бескомпромисният Дудов” през 2003 година, издателство на Дома на културата „Студентски град”, която говори за жизнения път и поетиката на филма на Златан Дудов, великанът на филмовото изкуство.

Без коментар

Оставете коментар