a

Planine na teritoriji opštine Surdulica: Besna kobila – vodopad Damjanik (7)

Opština Surdulica, na jugoistoku Srbije, zahvata površinu od 628 km2, a graniči se sa opštinama Vladičin Han, Vranje, Bosilegrad i Crna Trava u Srbiji, i sa opštinom Trn u Bugarskoj. Područje opštine Surdulica izrazito je planinskog karaktera i obiluje vodama. Najpoznatiji vodni resurs je veštačko Vlasinsko jezero, a najveće i najznačajnije reke su Vrla, Romanovska reka, Božička reka i Jerma. U blizini Vlasinskog jezera, istočno od njega, na vrhu Bukova glava (1467 m), nalazi se hidrografsko razvođe između Crnomorskog sliva i Egejskog sliva. Potoci severno i zapadno od Bukove glave preko Vučje reke, Grubine reke i dalje preko Jerme odlaze ka Nišavi, Južnoj Moravi, Velikoj Moravi, Dunavu, sve do Crnog mora. Istočno od Bukove glave, Božička reka i Dragovištica odlaze ka reci Strumi, koja izvire na planini Vitoši, a uliva se u Egejsko more istočno od poluostrva Halkidiki.

Čak je sedam planina preko kojih se prostire teritorija opštine Surdulica su: Vardenik (1876 m), Čemernik (1638 m), Gramada (1721 m), Milevska planina (1737 m), Bohovska planina (1078 m na teritoriji Srbije, 1318 m na teriroriji Bugarske), Rudina (1486 m) i Besna kobila (1923 m, a na teritoriji opštine Surdulica oko 900 m). Od ovih sedam planina, najviši vrhovi njih pet se nalaze na teritoriji opštine Surdulica. Najviši vrh Bohovske planine je u Bugarskoj, a najviši vrh Besne kobile nalazi se na granici opština Vranje i Bosilegrad.

Područje opštine Surdulica, na jugoitostoku Srbije, izrazito je planinskog karaktera.

This image has an empty alt attribute; its file name is 458-1024x683.jpg

This image has an empty alt attribute; its file name is 459-1024x683.jpg

Besna kobila – Vodopad Damjanik

Besna kobila, sa istoimenim najvišim vrhom od 1923 metra nadmorske visine, najviša je planina na jugu Srbije, poznati „južnjači prvenac“. Najveći deo masiva Besne kobile nalazi se na administrativnom području grada Vranja – gradske opštine Vranjska Banja, znatno manji deo na administrativnom području opštine Bosilegrad, a neznatni deo na području opštine Surdulica. Tako područje opštine Bosilegrad samo dodiruje vrh Besna kobila, pa se, iako je zvanično vrh Besna kobila najviši i na teritoriji grada Vranja i na teritoriji opštine Bosilegrad, planina Besna kobila „smatra“ vranjanskom planinom, a Kraištanci i Bosilegrađani za svoj „krov“ uzimaju planinu Crnook sa istoimenim vrhom visiokim 1881 metar. Sva sela i mahale na najvišem masivu Besne kobile pripadaju gradu Vranju, osim sela Musulj i sela Barje koja su bosilegradska sela.

Kako se u ovom serijalu bavimo planinama na teritoriji opštine Surdulica, to ćemo sada samo uzgred pomenuti sasvim lagani način da se izvrši uspon na vrh Besna kobila, od planinarskog doma iznad sela Kriva Feja, gde je dužina staze u jednom pravcu samo 5 kilometara, a visinska razlika tek 450 metara. Zanimljivije je ovu trasu produžiti i obogatiti usponima na vrhove Mečit (1546 m) i Musulj (1777 m), a sa vrha Besna kobila se u dom vratiti širokom stazom, i tako osim tri osvojena vrha, prevaliti i nešto dužu deonicu od 13 kilometara.

This image has an empty alt attribute; its file name is 460-1024x683.jpg

This image has an empty alt attribute; its file name is 461-1024x683.jpg

Ali, i delić Besne kobile, koji se nalazi na teritoriji opštine Surdulica, skriva svoje tajne i poseduje neverovatne potencijale za avanturu u netaknutoj diviljini.

Samo se treba uputiti ka vodopadu Damjanik, na Jelašničkoj reci, na severnoj strani planine Besna kobila. Ruku na srce, sam vodopad se nalazi na području grada Vranja, ali dobar deo uzbudljive trase do njega je na području Surdulice. Još uvek se ne zna dovoljno za vodopad Damjanik i duboko zaleđe sela Jelašnica. Prirodne lepote, avanture, objekti koji su svedoci istorije – sve to se može videti i doživeti kada se od sela Jelašnica uputimo prema vodopadu Damjanik. Ovo je i veliki potencijal za opštinu Surdulica, da se napravi avanturitički centar, nešto slično opštini Trn u Bugarskoj, gde je uređena čuvena „Trnska ekopateka“ kroz kanjone reke Jerme i Jablanice.

This image has an empty alt attribute; its file name is 462-1024x683.jpg

This image has an empty alt attribute; its file name is 463-1024x683.jpg

Šta nas to sve očekuje između Jelašnice i vodopada Damjanik? Koje su to tajne Jelašničke reke?

Jedna od najstarijih hidrocentrala u Srbiji, a da još uvek radi, izgrađena pre devedeset godina, samo je prva tajna koju ćemo otkriti na našem nesvakidašnjem putu uz Jelašničku reku. Stanica je to gde se završava ionako slaba veza sa svakodnevnicom, sa nečim modernim.

Potom nastupa potpuna divljina svuda oko nas, jer iako hodamo po jedinstvenoj „stazi“ – betonskim kanalima za snabdevanje elektrane vodom, svekoliko okruženje nas odvodi daleko, i vremenski i prostorno (iako geogafski sasvim blizu) od rodnih kuća, meke postelje i sveopšte vreve koje letnje jutro donosi, pre nego što postane toliko toplo da se sve utiša. Putanja naše avanture vodi uzvodno Jelašničkom rekom i odvodi nas duboko u planinu Besnu kobilu, a još uvek daleko od njenog vrha, koji sada nećemo pohoditi. Naš cilj je tajnoviti vodopad Damjanik.
Jelašnička reka dobila je naziv po selu Jelašnica, na obodu opštine Surdulica. Nizvodno od ovog sela, bliže selu Gramađe u opštini Vladičin Han, Jelašnička reka uliva se u Južnu Moravu. Pa ipak, prava uzbuđenja na ovoj reci odigraće se uzvodno, mnogo bliže njenom izvoru, koji se nalazi između vrhova Veliki Strešer na planini Vardenik i Besne kobile na istoimenoj planini, no ipak mnogo bliže Besnoj kobili.

Sve ovo, tako je blizu Surdulice, a toliko nepoznato. U dobrom delu trase, ona je pristupačna svakome. U manjem delu, onom delu koji se razlikuje o uobičajenog, potrebno je upotrebiti svu raspoloživu duhovnu i fizičku snagu, i posedovati veliko ikustvo u savladavanju prepreka na planinarskim stazama. Na jednom mestu na trasi – svi će biti stavljeni na ispit ravnoteže i straha od velike visine.

This image has an empty alt attribute; its file name is 464-1024x683.jpg

This image has an empty alt attribute; its file name is 465-1024x683.jpg

Vodopad Damjanik nije previše visok, deset metara, ali nikada ne presušuje, čak i leti zadržava snagu, a zaista je lepog oblika. Zbog zahtevnosti jednog dela trase, preporuka je da se ovde krene u leto, kada je nivo Jelašničke reke ispod vodopada najniži, upravo zbog onih delova trase gde se klasična staza gubi, pa treba improvizovati prelaske sa jedne na drugu obalu Jelašničke reke.

Trasa počinje u selu Jelašnica, na desnoj obali Jelašničke reke. Preko leta, ovde ima dosta kupača i izletnika, ali oni ne idu uzvodno i naviše, u dubinu Besne kobile. Na izlasku iz sela, nalazi se jedan ribnjak, ima i par lepih bašta. Zaista lep krajolik. I kada se izađe iz Jelašnice, staza je široka i prohodna, jedino se više ne čuje graja izletnika, kupača, meštana.

This image has an empty alt attribute; its file name is 466-1024x683.jpg

Prva tajna koju otkrivamo na izlasku iz Jelašnice, jesu ruševine nekadašnje hidroelektrane, koja se naziva „engleska hidroelektrana“, koja je pre više od jednog veka izgrađena uz podršku Velike Britanije, u ime savezništva u Prvom svetskom ratu. Ova hidroelektrana, međutim, radila je samo par godina, dok nije igrađena jedna snažnija hidroekeltrana. Od ostataka „engleske hidroelektrane“, staza vodi preko mosta na ušću Stajkovačke u Jelašničku reku, odakle kreće uspon ka „nemačkoj hidroelektrani“.

Ova hidroelektrana izgrađena je 1924. godine i još uvek radi. Jedno akcionarsko društvo iz Vranja tada je dobilo dozvolu od države da dve turbine, koje su od Nemačke dobijene kao ratna odšteta posle prvog svetskog rata, instalira u malu centralu uzvodno od Jelašnice. I tada, kao i danas, kapacitet je jedva 500 megavat-sati, i tada, i danas – dovoljno da se snabdevaju strujom sela Jelašnica i Stajkovce, na primer. Tek, u drugom svetskom ratu, Nemci su obnovili zgradu hidrocentrale, koja je i danas u takvom stanju, a, kažu upućeni, u boljem je stanju negoli većina zgrada izgrađenih pre par godina, jer, dalje pojašnjavaju stručnjaci, danas se više ne grade tako jake zgrade. Ovo je druga tajna Jelašničke reke.

Izuzetno zanimljivo je i to što zaposleni i dežurni u hidroelektrani čuvaju magarce, i planinarima je neobično da se susretnu sa ovim životinjama.

Od „nemačke hidroelektrane“, trasa postaje znatno strmija, ali i dalje sve prohodno, hoda se sigurno, bezbedno, nema prepreka. Ova etapa odvodi nas do „zatvaračnice“, odakle se voda iz Jelašničke reke obrušava cevima do turbina hidroelektrane.

This image has an empty alt attribute; its file name is 467-1024x683.jpg

Novo čudo – nova tajna Jelašničke reke, očekuej namernike iznad „zatvaračnice“. Naredna tri kilometra, hoda se po betonskim cevima za dovod vode. Ispod onih cevi koje nisu oštećene, čuje se snažan huk vode i osećaju se vibracije koju tok vode proizvode. Na žalost, mnogo je delova koji su probušeni, jer se od povlačenja Nemaca krajem drugog svetskog rata takoreći nije ulagalo u obnovu ovog cevovoda. Svuda unaokolo je stoletna listopadna šuma, mnogo je svežije nego u Jelašnici ili Surdulici. Na više mesta nailazi se na izvore i česme. Jednostavno, pored vode teško je ostati žedan!

Sve izgleda još uvek prilično lako, iako nepoznato i zaboravljeno od svih, pa i planinara.

This image has an empty alt attribute; its file name is 467-1024x683.jpg

Nova tajna i istinska avantura sledi. Sa desne obale Jelašničke reke, uz koju vodi staza još od Jelašnice, sada prvi put treba preći na levu obalu. Ispred je metalni most, ali, kakav most? Sa jedne strane (desne strane kada se ide uzvodno, prema vodopadu Damjanik) je ograđen. Površina za hodanje, od monolitnog metala, široka je jedva sedamdesetak centimetara. Sa leve strane nema ograde. Dužina mosta je tridesetak metara. Preko mosta se mora prelaziti polako, i ni u kom slučaju ne gledati prema dole! Jer, most je podignut čak četrdeset metara iznad reke! Znatno je iznad krošnji drveća. Čak ni ptice ponekada nemaju takav pogled na drveće pod njima. Ovde treba priznati, da se dlanovi se znoje, kolena podrhtavaju. Svaki korak je godina života. Sve mora proći u savršenoj tišini i koncentraciji. I, treba znati – i u povratku sa vodopada Damjanik prelazi se ovaj most! Dvostruko uzbuđenje!

Kraj pomenute ograde na mostu postavljena je i cev koja spaja dva kraja beotnskog cevovoda, koje most deli. Još samo malo uzvodno od mosta se hoda po betonskom cevovodu obraslom mahovinom.

This image has an empty alt attribute; its file name is 469-1-1024x683.jpg

Sledi novi izazot i nova tajna Jelašniče reke – vodopadi „Tri vira“. U pitanju su tri vodopada, koja stvaraju virove, i svi oni povezani su kaskadama. Nagoveštaj skorašnjeg rastanka sa prohodnom stazom iskušava se u obilasku prvog vira. Potrebna je snaga i veština da se siđe na obalu, izuzetno strmom stazom, sve držeći se za grane drveća. Dole nastaje nova nevolja – kako se uzverati uz glatko i prilično visoko kamenje do samog vira. Očas se može upasti u vodu. Okolo-naokolo, sve grebući noktima i pomažući se kolenima, tražeći kakav-takav rukohvat, odustanka nema, jer lepota virova je očaravajuća. A tek kad se pogledam prema gore, i da se treba vratiti na stazu, prosto se pomisli da se možda i ne treba rastajati sa ovim virom. Ali, ovo je tek polovina puta do čudesnog vodopada Damjanik. On je veći od ovih virova i on je na kraju svih staza i „takozvanih staza“ gde se kako-tako može kretati uz Jelašničku reku.

Nedaleko od virova, nalazi se i vodozahvat Jelašničke reke, poslednji objekat ljudskom rukom stvoren, i tu se staza završava. Dalje, prema Damjaniku, moraju se pronalaziti putanje na licu mesta, one za koje se u trenutku proceni da su najbezbednije. Neverovatna priča ovde se odigrala u martu mesecu 2013.godine., kada je Jelašnička reka ledena: jednom planinaru ispao je u vodu fotoaparat. On je, ne časeći ni časa, skinuo odeću i ronio po studenoj vodi sve dok ga nije izvukao. Ova priča nam je odnela sve kapljice znoja sa čela.

This image has an empty alt attribute; its file name is 470-1024x683.jpg

Od vodozahvata, počinje epopeja, hod po mukama, preživljavanje. Niakve staze više nema. Preostaje da se skače s kamena na kamen, da se bezbroj puta prelazi reka, preskače. Čas se silazi do reke, a odmah potom se treba uzverati, tražeći svaku grančicu, koren, ili prosto zabijajući šake u zemlju, samo da se ne izgubi oslonac. S proleća, ova, ionako zahtevna deonica, bila bi još rizičnija, zbog većeg vodostaja, snažnijeg toka Jelašničke reke, sa izraženim rizikom da neko u reku i upadne.

Sve traje beskonačno dugo. Treba biti strpljiv i spreman, kao kada se planinari penju na Komove, Prokletije, Greben, Pirin… Od mesta gde se završava staza, do vodopada, ima čeiti kilometra.

Posebno su upečatljivi prelasci sa jedne na drugu obalu. Oni su iznuđeni, jer taman kada se učini da je ispred čistina i da se može napredovati, obavezno se naiđe ili na neku prepreku u vidu stene ili stabla, ili se ispreči uzvišenje na koje je nemoguće se popeti. U tim trenucima se ogledala sva planinarska veština i veliko srce, kada su oni koji bi prvi prešli preko opasne prepreke, moraju nesebično pružati ruke onima koji tek nailaze na ovo iskušenje.

This image has an empty alt attribute; its file name is 471-1024x683.jpg

This image has an empty alt attribute; its file name is 472-1024x683.jpg

I vodopad Damjanik, tako tajanstven, i nepoznat. Prvo se njegova blizina oseti sluhom, na nekih stotinak metara ispred. Onda postaje vidljiv. Ogroman vir ispred njega, a iznad on, veličanstven, visok, snažan. Ne presušuje. Jedan od najviših na jugu Srbije. Može se čak i popeti iznad vodopada, uz jednu liticu. Milioni kapi se raspršavaju unaokolo. Kapi su to koje osvežavaaju, vraćaju snagu i veru. Sve ovo kroz šta se prolazi do vodopada, sledi i u povratku. A vredi svake kapi znoja, modrice i svakog trenutka straha, brige za prijatelje, neizvesnosti.

Do vodopada Damjanik se može doći obeleženom planinarskom stazom iz sela Nesvrta, na putu Vranjska Banja – Kriva Feja. Samo sat i po vremena je potrebno ako se ide tom stazom. Nije zahtevna, ali nije ni izbliza tako zanimljiva i opasna kao ova opisana staza iz sela Jelašnica.

Miroslav Dokman

Foto: Miroslav Dokman / Planinarsko društvo Preslap

Написал/ла

Мирослав Докман е роден през 1973 година в Сурдулица. По професия е дипломиран икономист. Живее и работи в Ниш. Планинар и природолюбител от ранното си детство. Участник в бройни планински експедиции и голям любител на планините на Южна Сърбия и България. Един е от основателите на планинарско-културните мероприятия в Южна Сърбия, каквито са Традиционното изкачване на Руй, Традиционното изкачване от Соко баня до Остра чука, Международното Власинско изкачване, Международното изкачване на Църноок, Международното изкачване на Радан, Международното Запланско изкачване, Празникът на планинарската свобода и достойнство в село Връмджа. Редактор на интернет страницата „Традиционно международно изкачване на Руй” и писател на планински разкази и пътеписи. Сътрудник на печатни и електронни медии в Сърбия и България: Планинарски гласник, Блиц, Народне новине, Слобода, Южне вести, б92, Радио Белград, Радио Бабушница, Нова ТВ - България, Мироглед – Перник... Сътрудник на планинарски и културни дейци от Република България. Подготвя първата си книга с планински пътеписи.

Без коментар

Оставете коментар