Zjapeća rupa ili Kako je Centar za kulturu u Dimitrovgradu inicirao rušenje „salona“, nekadašnjeg centra kulture u Caribrodu

Na zahtev Centra za kulturu, zbog ugrožavanja opšte bezbednosti, opštinska uprava u Dimitrovgradu naložila je rušenje zgrade u kojoj je bio smešten prvi bioskop, gde su održavane predstave i probe nakadašnjeg Caribrodskog pozorišta, koja je bila mesto za mnoga društvena i politička, pa i sportska dešavanja važna za nekadašnji Caribrod i koju stari Caribrođani znaju kao „salonat“, ili „Brezničkoto“.

Posle 1950. i završetka građenja Centra za kulturu, koji je preuzeo njene dotadašnje funkcije, ta zgrada je postala fiskulturna sala za đake i članove gimnastičkog društva. Podignuta je početkom dvadesetog veka, sa namerom da bude mesto za kulturne priredbe, druženje i okupljanje, pa je po tadašnjem običaju za nazive takvih građevina prozvana „salon“. Podigao ju je Petar Breznički, iz stare familije Brezničanje, a dvadesetih godina 20. veka u nju smestio i prvi stalni bioskop u Caribrodu.

I pre, a naročito posle otvaranja bioskopa „salon“ ili „salonat“, kako su ga Caribrođani zvali, postao je jedno od najvažnijiih mesta za grad. Što zbog pozorišta, što zbog bioskopa, što zbog amatera i Sokola(aca), počeo je da biva sinonim i simbol za kulturu, društveni i sportski život Caribroda.

Posle Drugog svetskog rata „salonat“ ja nacionalizovan, ali je u njemu do 1950. radilo kino „Prosveta“, kada je preseljeno u novoizgrađeni Dom ili Centar za kulturu, nikao tik uz jedan od njegovih bočnih zidova. Sada je upravo ta ustanova zahtevala i inicirala rušenje „salona“.

This image has an empty alt attribute; its file name is 353-1024x683.jpg

U svom prilično dugom, bogatom i nekad slavnom, a sada nemilom istorijatu, „salonat“ je početkom šezdesetih godina prošlog veka postao jedan od brojnih magacina tadašnje „Gumare“ u Dimitrovgradu. U takvoj funkciji je dočekao propast i stečaj „Gumare“, proces demokratizacije i restitucije i iz takve situacije postao privatno vlasništvo, ali van familije Brezničkih. Njegov trenutni vlasnik verovatno do kraja i ne zna pravu istorijsku, kulturnu i ambijentalnu vrednost građevine koju je kupio. Iskreno govoreći i ne mora, jer je kupac a ne radnik u kulturi, međutim nakon izjave FAR-u, pitanje je zna li to sadašnje rukovodstvo Centra za kulturu u Dimitrovgradu.

Inače, „salonat“ je samo deo venca zdanja sa početka 20. i kraja 19. veka, koja omeđuju, a samim tim i čine centralni caribrodski trg – Pavliončeto. Građevina Brezničkih je ujedno i najverovatnije mesto, gde je predloženo da se Caribod preimenuje u Dimitrovgrad, a maja 1950. zabeležili su ga i fotoreporteri tada najznačajnijeg svetskog magazina „Lajf“ (Life).

„Salonat“ ruše skoro vek posle otvaranja bioskopa u njemu, kada je većina gradova veličine Caribroda, mogla samo da sanja o takvom „čudu“.

Iza njega će ostati zjapeća rupa, ne samo na savesti sadašnje garniture koja „brine“ o kulturi, tradiciji i arhitekturi grada i usput je inicijator rušenja, nego i mnogih drugih pre nje, pa na neki način i svih u Caribrodu ili i onih daleko od njega, koji s ponosom govore da su iz grada koji se diči svojom kulturom, tradicijom, slikarima, pozorištem…. Posle ovoga vreme je da splasnemo i ne budemo ni hvalisavi, ni ponosni. Više nemamo prava na to!

Slobodan Aleksic Ćosa

Foto: Stefan Pavić

Napisao/la

Въпреки това, че е роден в Пирот през 1955 година, за свое родно място счита Димитровград (Цариброд), където прекарва детството си и завършва основно училище и гимназия. Дипломира се във Философския факултет в Белград. В журналистиката е от 1982 година: най-напред в Радио Белград 202, след това в Радио Бор, накратко в Студио Б, а от август 1984 г. започва работа в Београдска хроника – по-късно Београдски ТВ програм. През лятото 1987 г. минава в Радио Югославия, за да се завърне в Телевизия Белград в декември 1995 година. В момента е журналист в сайта на РТС. Освен в радиото и телевизията, сътрудничи и с вестници, седмичници и периодични издания: „Данас”, „Време”, „Република” – на сръбски език и „Балканите”, „Братство” и „Мост” на български език. Работи и във филми, и един е от инициаторите и ментори на работилницата за антропологическият документален филм „Паметник”, която се проведе на Стара планина през 2008 г. и 2009 г. и в Канижа през 2010 година. Редактира книгата „Бескомпромисният Дудов” през 2003 година, издателство на Дома на културата „Студентски град”, която говори за жизнения път и поетиката на филма на Златан Дудов, великанът на филмовото изкуство.

Latest comment
  • Kad vidite kako izgleda ta zgrada danas, jasno vam je da to vise nije zgrada nego samo zid. Kako onda da je na savesti lokalne vlasti rusenje tog zida ? Zar treba da padne i ubije nekog ? Ko ce tada biti odgovoran…sigurno ne novinar iz beograda. Drugo, pogresna je konstatacija da je rusenje inicirao centar za kulturu. I na kraju, kako je opstina mogla da sacuva tu zgradu, kada je ona privatno vlasnistvo ? Da je nacionalizuje ?. Pitate li se nekad da niste, mozda malcice, pristrasni kada olako napadate, neargumentovano lokalnu vlast ?

Ostavi komentar