a

Slobodan Krstić: Košarkaški svetionik u Caribrodu 75 godina ponosno svetli na sportskim terenima

“Caribrodski hram košarke – 75 godina košarke u Caribrodu/Dimitrovgradu” je najnovije publicističko delo Slobodana Krstića, istaknutog novinara, publiciste i teatrologa iz Niša. Ova monografija na 400 strana govori o istorijatu košarkaškog sporta u malom pograničnom gradu i košarkaškom klubu u poslednjih sedam i po decenija.

Kako autor u predgovoru knjige kaže: “Košarkaški svetionik u Caribrodu upaljen je davne 1945. godine i do danas ponosno i uspešno svetli na sportskim terenima, ne samo u svom gradu”.

Najnovija monografija, treća u nizu, je posebno obogatila poslednju deceniju postojanja košarkaškog kluba, a Slobodan Krstić je 2005. i 2011. godine, u prvom i drugom izdanju knjige “Caribrodski hram košarke”, na srpskom i bugarskom jeziku, dao svojevrsni istorijski pečat povodom 60-godišnjeg i 65-godišnjeg jubileja kluba. Krstić je rođen u Caribrodu, a imao je čast da i kao košarkaš bude deo istorije kluba.

Iako je planom bilo predviđeno da Košarkaški klub Dimitrovgrad 2020. godine obeleži 75 godina postojanja, zbog pandemije koronavirusa svečanost povodom jubileja pomerena je za 2021. godinu, o čemu je na konferenciji za novinare neposredno pre Nove godine javnost obavestio Zoran Gerov, istaknuti dimitrovgradski košarkaš, sportski radnik i član Upravnog odbora kluba.

This image has an empty alt attribute; its file name is 27-1024x683.jpg

Doprinos u stvaranju knjige, između ostalih, dao je i portal FAR, koji se rado odazvao autoru da člancima i fotografijama iz novije istorije kluba pomogne u stvaranju monografije.

A sagovornik FAR-a je sam autor i naš kolega Slobodan Krstić koji će kroz malu istorijsku prizmu dočarati atmosferu stvaranja “Caribrodskog hrama košarke”, sa jedne strane lep, a sa druge strane mukotrpan istraživako-novinarski i publicistički poduhvat kome treba odati veliko priznanje.

Gospodine Krstiću, zašto se košarka u periodu nakon Drugog svetskog rata na prostorima nekadašnje Jugoslavije i sadašnje Srbije ne može zamisliti bez istorije ovog sporta u Caribrodu, ili kako je sve počelo?

Priča o istorijatu košarke u Caribrodu kreće od 1942. godine. Tada je u Caribrod iz Sofije stigla prva košarkaška lopta i zaskakutala u dvorištu Mešovite gimnazije „Knez Kiril“. Na popularnom mestu – kod „Kestenova“ (na prostoru današnjeg Doma zdravlja) postavljeni su prvi drveni koševi, gde profesor fizičkog (telesnog) vaspitanja Najden Getov okuplja učenike i uvodi ih u čari igre koju je 1891. osmislio Kanađanin Džejms Nejsmit. Kasnije je usledilo skidanje dna korpi i markiranje obruča mrežicom. Spletom ratnih okolnosti, iz Sofije 1944. godine dolazi Aleksandar Šojlev, daroviti mladi košarkaš, u rodno mesto svoje majke Todorke Hristove, poreklom iz poznate caribrodske porodice Tokunci. Aleksandar slobodno vreme provodi na igralištu kod „Kestenova“ i zajedno sa profesorom Najdenom Getovim podučava srednjoškolce igri pod obručima.

Krajem aprila (ili početkom maja) 1945. godine Caribrod dobija prvi zvanično registrovani košarkaški klub, i to samo mesec i po dana nakon formiranja košarkaške sekcije Crvena zvezda u Beogradu 4. marta iste godine, u okviru istoimenog sportskog društva. Caribrodski klub, takođe u okviru sportskog društva, poneće ime bugarskog borca iz Drugog svetskog rata Asena Balkanskog, koji je poginuo 1943. godine kod mesta Topli Dol kraj Pirota. To je prvi važan datum u istoriji kluba koji obeležava veliki i redak jubilej – 75 godina postojanja i sportskog delovanja, u sredini u kojoj je, kao i u mnogim drugim, fudbal bio neprikosnoveni sport.

This image has an empty alt attribute; its file name is 28-1024x683.jpg

Caribrod se treba ponositi činjenicom da je KK Asen Balkanski bio među prva četiri novoformirana kluba u tadašnjoj Jugoslaviji.

Da, to je istorijska činjenica. „za vjek i vekova“ svedoči tekst pod naslovom „Od lopte sa pedeset zakrpa“, objavljen u listu „Politika“ 16. novembra 1969. godine iz pera sportskog novinara, košarkaškog znalca i tadašnjeg urednika Rubrike za sport Koste Stamenkovića. Iz tog teksta izdvajam ove rečenice: „…Mali teren, u divnom prirodnom ambijentu, postao je pre četvrt veka (reč je o Malom Kalemegdanu u Beogradu, podvukao S.K.) istorija naše košarke. Na ovom igralištu prvi put okupili su se mladi ljudi koje je magično privlačila igra o kojoj su malo znali. Osnovan je prvi klub u Beogradu – Crvena zvezda, u Zagrebu Slavija, u Rijeci Torpedo i ekipa u Caribrodu, koja je goste uvek dočekivala vojnom muzikom na stanici …“

Na žalost, ovaj istorijsko-sportski podatak u razvoju jugoslovenske, a posebno srpske košarke, skrajnut je od sportske javnosti. Verujem – ne zlonamerno, ali je vidljivo da se u publikacijama posvećenim ovom uglednom sportu, ispisanim u poslednjih deset godina, ne pominje klub u Caribrodu. Ostaje da se zapitamo – zašto?! Ali ostaje i da verujemo da autori tih publikacija nisu imali pri ruci prethodna dva izdanja moje knjige „Caribrodski hram košarke“ (srpsko i bugarsko izdanje, 2005. i 2011. godine) i da nisu dobro proučili arhivsku građu, posebno lista „Politika“. Da su to uradili, ne bi mogli i smeli da zaobiđu tekst urednika Rubrike za sport, uglednog novinara Koste Stamenkovića, i svedočenja jednog od pionira i stožera jugoslovenske košarke Nebojše Popovića o gostovanju muške i ženske ekipe Crvene zvezde u Caribrodu, leta 1945. Pisma gospodina Nebojše Popovića, pisana krajem 2000. godine i upućena meni, objavljujem i u ovom, trećem izdanju knjige, jer su više od jednog košarkaško-sportskog sećanja i dokumenta.

Koje bi još značajne datume izdvojili u razvoju caribrodske košarke?

U nezaboravne datume u razvoju košarke u Caribrodu, sada Dimitrovgradu, svakako spada i 22. jun 1963. godine. Utakmicom omladinskih selekcija Radničkog iz Beograda i domaćeg Asena Balkanskog, pod svetlošću „reflektora“, odnosno sijalica, počelo je Republičko omladinsko prvenstvo Srbije i svečano otvoreno novo – prvo betonsko košarkaško igralište u Dimitrovgradu. Na ovom turniru učestvovala je beogradska Crvena zvezda, koja je u finalnom meču pobedila vršnjake iz Radničkog. Utakmice na zemljanom i šljakom pokrivenom terenu kod „Kestenova“ i u dvorištu Osnovne škole „Moša Pijade“ i Gimnazije „Josip Broz Tito“, od 1963. godine, preselile su se zanavek u istoriju. Betonsko igralište u Sportskom centru „Park“ ravno 41 godinu bilo je mesto odigravanja brojnih takmičarskih, kup i prijateljskih utakmica i okupljanja verne, bučne, ali sportski nastrojene publike.

Godine 2004. posle nekoliko sezona „odlaganja“ prelaska u viši rang takmičenja, iako su to na terenu ostvarili, dimitrovgradski košarkaši postaju članovi Druge srpske lige – grupa Istok i utakmice igraju u sali Pedagoške akademije u Pirotu. Sportska hala u gradu nikako da bude završena, iako je kamen temeljac tog zdanja po projektu istaknutog arhitekte Ranka Radovića postavljen 24. januara 1996. Tek 22. septembra 2012. godine dimitrovgradski košarkaši zaigraće pred svojom publikom u Sportskoj hali, koja je tog dana svečano otvorena pred više od 1200 gledalaca i uz prisustvo velikog broja zvanica iz Srbije i Bugarske,

Ono što je u tom istorijsko-sportskom trenutku, osim svečanog otvaranja, bilo najvažnije, jesu mečevi košarkaških ekipa iz Kragujevca (Radnički), Sofije (Akademik – Lukoil), Dimitrovgrada (KK Dimitrovgrad) i Aleksinca (Napredak Maxi. Co). U prvom susretu Aleksinčani su pobedili domaći tim, a kragujevački Radnički nadvisio je goste iz Sofije. Detaljnije i opširnije o ovom velikom, značajnom, istorijskom trenutku za košarku i male sportove u sportskom gradu Dimitrovgradu, na početku publikacije,

This image has an empty alt attribute; its file name is 29-1024x683.jpg

This image has an empty alt attribute; its file name is 30-1024x683.jpg

Vaša najnovija monografija, čiji je izdavač KK Dimitrovgrad, se vidno razlikuje od prethodna dva izdanja, kako po koncepciji i sadržaju, tako i po dizajnu i opremi knjige. Koja je ta pokretačka snaga doprinela da i treća knjiga ugleda svetlost dana?

Pažljivom čitaocu, a pogotovu svima onima koji su u rukama već držali prvo i drugo izdanje knjige „Caribrodski hram košarke“, neće promaći te novine. Posebno bih izdvojio ime Zoran Gerova, koji je „alfa i omega” dimitrovgradske košarke više od tri decenije, 12. maja 2011. godine je posle promocije drugog izdanja knjige „Caribrodski hram košarke” u sofijskoj Stoličnoj biblioteci, ponosno izjavio pred televizijskim kamerama da se dimitrovgradski košarkaški klub može podičiti što je svoju šezdesetogodišnju istoriju smestio u korice knjige, kao malo koji klub u Srbiji i nekadašnjoj Jugoslaviji. Gerov je istovremeno vizionarski najavio i objavljivanje nove knjige o dimitrovgradskoj košarci – 2020. godine, povodom 75 godina postojanja kluba. U tom prijatnom i svečarskom trenutku u Stoličnoj biblioteci u bugarskoj prestonici, sa kojom Narodna biblioteka „Detko Petrov” iz Dimitrovgrada (izdavač knjige „Caribrodski hram košarke”) ima prisnu saradnju, ni u snu nisam pretpostavio da će moja malenkost biti te sreće da po treći put u poslednjih 20 godina ispisuje istoriju caribrodsko-dimitrovgradske košarke.

Poziv za novu saradnju usledio je 2016. Nisam se mnogo premišljao, jer mi je „materija” znana, a novinarsko i publicističko iskustvo mi je davalo sigurnost, pa i podstrek da se latim novog pisanja. Nova knjiga o sportu meni dobro znanom, pored izazova, bila je i prilika da se još jednom odužim rodnom gradu i ljudima iz košarkaškog kluba (pametnim, obrazovanim i uvek zagledanim u budućnost), što veruju u moje novinarske i publicističke sposobnosti i mogućnosti. Izazov i podstrek više dali su mi moji dragi, voljeni unuci, krenuvši sportskim putevima i stazama. Momčilo Moma Krstić (sada dvanaestogodišnjak), već četiri godine „šparta” parketom u košarkaškom klubu Trijumf iz Niša, a Bogdan Boba Krstić (osmogodišnjak) igra fudbal u pionirskom sastavu niškog Radničkog. Nadahnuće za bavljenje sportom pronašli su i listajući više puta ranija izdanja „Caribrodskog hrama košarke”. Ima li većeg, srećnijeg i moćnijeg podstreka?!

This image has an empty alt attribute; its file name is 31-1024x683.jpg

Novi izazov nije bio nimalo lak i lagodan. Odmah sam odbacio mogućnost da postojeće izdanje knjige iz 2011. samo obradim i dopunim podacima iz poslednje decenije. Bio bi to za mene najlakši put i postupak, ali i krajnje publicistički neprofesionalan. Nisam smeo sebi da dozvolim takav pristup radu jer bih srozao sve ono što sam decenijama teškom mukom sticao i gradio kroz svoj stvaralački kredo. Odlučio sam se za vidno i bitno izmenjeni koncept i sadržaj, s tim što u jednom delu knjige prenosim ono što je napisano u prvom izdanju na srpskom jeziku, iz 2005. godine, a potom i u drugom (dopunjenom) izdanju iz 2011, na bugarskom jeziku. Suštinske, sadržinske izmene načinio sam u prvom delu knjige. Počinjem novim predgovorom, a nastavljam poglavljem o zvaničnom i svečanom otvaranju Sportske hale, 22. septembra 2012. godine, uveren da to činim s pravom, jer je reč o istorijskom trenutku za dimitrovgradsku košarku i porodicu malih sportova. Ako sam dve prethodne knjige metaforično naslovio „Caribrodski hram košarke” prizivajući da se sportska hala, taj HRAM, konačno izgradi i otvori za sportiste i publiku, posle 22. septembra 2012. godine – metafore više nema. Dimitrovgradski sportski hram je otvoren, a ovo predivno zdanje je već osam godina mesto okupljanja i susretanja generacija sportista različitog uzrasta, mesto gde se rađaju, stvaraju i bruše sportisti – igrači u mnogim sportskim granama, pa i u košarci. Iako metafore više nema, i u trećem izdanju sačuvao sam, nadam se – s pravom, naslov knjige „Caribrodski hram košarke” pridodajući podnaslov: „75 godina košarke u Caribrodu/Dimitrovgradu“. Činim to jer je reč o trilogiji o košarci u gradu koji ponosno već sedam i po decenija stoji uz ovaj klub i čije su brojne generacije na domaćem i drugim terenima pronosile svoju, ali i slavu grada.

Postoji još jedna novina. Tekst knjige je pisan na srpskom i bugarskom jeziku, bez uporednog prevoda. Zbog čega ste se odlučili na taj potez?

Na taj potez odlučio sam se, u dogovoru sa ljudima iz kluba, rukovodeći se činjenicom da u Dimitrovgradu/Caribrodu, ljudi dobro poznaju i vladaju srpskim i bugarskim jezikom. Uz to, oba pisma nisu nepoznanica za stanovnike Srbije i susedne Bugarske. Ako neko (zlo)namerno misli da je ovaj publicistički potez povučen namerno i isključivo iz finansijskih razloga, u velikoj je zabludi. Kada se piše istorija o jednom od četiri prva košarkaška kluba u Jugoslaviji posle Drugog svetskog rata, sa uspešnom tradicijom dugom 75 godina, novac, ne sme i ne može biti „rampa”, košarkaški rečeno, za izdavanje ove knjige. Naprotiv. Verujem da će „Caribrodski hram košarke”, ispisan na oba jezika (većim delom na srpskom), osim u Srbiji i Bugarskoji, imati čitaoce i u drugim zemljama. A to što je sadržaj knjige ispisan na dva jezika, može da bude samo kvalitet više. Prevod teksta koji obrađuje period od 2002. do maja 2010. godine, na bugarski jezik, uradio je Ivan Ivanov, tadašnji direktor Narodne biblioteke „Detko Petrov” u Dimitrovgradu. Prenet je u ovom izdanju u izvornom obliku, bez izmena, jer je urađen na visokom jezičkom i stilskom nivou.

This image has an empty alt attribute; its file name is 32-1024x683.jpg

This image has an empty alt attribute; its file name is 33-1024x683.jpg

I ovom knjigom još jednom ste dokazali vašu vrhunsku kreativnost i publicističko majstorstvo u stvaranju svojevrsne trilogije o istorijatu caribrodske košarke.

Kao i u prethodna dva izdanja, i ovoga puta istoriju kluba od 1945. do maja 2020. godine, pisao sam po starom, dobro proverenom i u praksi lepo prihvaćenom publicističkom receptu. Hronološki navodim godine, rang takmičenja, prvenstvene, prijateljske, kup utakmice, pobede i poraze i mnogo toga drugog što je povezano sa događajima na terenu i van njega. Feljtonistički – dokumentarno obrađujem materijale, činjenice i podatke, do kojih sam sada mnogo lakše, brže i bolje dolazio i, nadam se, verodostojnije preneo na stranice publikacije. I ovoga puta sa žaljenjem mogu reći da, i pored svih nastojanja, nisam došao do nekih ključnih (osim par rezultatskih) podataka iz delatnosti kluba od 1945. do 1963. godine. Dokumentacije nema, pa nema! Zauvek je, izgleda, nestala zbog javašluka i nemarnosti. Sadržaj ponuđenog teksta ilustrovan je fotografijama, zapisnicima sa utakmica, novinskim tekstovima i drugim dokumentima važnim za istoriju kluba.

Monografiju ste podelili u 27 poglavlja i odeljke što daje poseban pečat ovoj publikaciji.

Period od 75 godina postojanja i delovanja kluba podelio sam u 27 poglavlja, povezujući ih rezultatima ostvarenim na terenima od Caribroda, odnosno Dimitrovgrada, preko Pirota, Bele Palanke, Niša, Prokuplja, Leskovca, Vranja, Vučja, Vladičinog Hana, Surdulice, Vlasotinca, Medveđe, Kuršumlije, Aleksinca, Boljevca, Sokobanje, Bora, Negotina, Zaječara, Knjaževca, Kladova, Majdanpeka, do Paraćina, Svetozareva (Jagodine), Čačka… u različitim stepenima – rangovima takmičenja.

KK Dimitrovgrad jubilej – 75. rođendan, godine 2020, dočekao je kao član Prve muške Regionalne lige – grupa Istok, lige u kojoj se već nekoliko sezona uspešno nadmeće sa ekipama iz istočne i južne Srbije.

Poglavlja s kraja sezone 2011/12. i početka nove 2012/13, razdvajam odeljkom „U objektivu”, „fotoplovom“ sa velikog sportsko-takmičarskog događaja: otvaranja Sportske hale 22. septembra 2012. godine. Fotografije načinjene tom prigodom govore i svedoče više od reči.

This image has an empty alt attribute; its file name is 34-1024x683.jpg

This image has an empty alt attribute; its file name is 35-1024x683.jpg

A prava košarkaška reč dolazi sa poglavljem „Korak po korak, koš po koš”. Reči i rečenice, odnosno sećanja sedamnaestorice igrača, trenera, reprezentativnih selektora, predsednika kluba i ljudi bez kojih se ne može zamisliti rad kluba, pretočeni u autorske tekstove, svojevrsni su svedok i svetionik bogate košarkaške istorije jedne sredine, grada i mentaliteta njegovih stanovnika.

U poglavlje „Korak po korak, koš po koš”, uvode dva pisma i u njima sadržana sećanja Nebojše Popovića na lepe, nezaboravne košarkaške trenutke i druženja u Caribrodu 1945. godine, kada je bio igrač i trener muškog i ženskog tima beogradske Crvene zvezde. Pisma jednog od tvoraca jugoslovenske košarke, legendarnog igrača i trenera, prvog selektora reprezentacije Jugoslavije, znanog, cenjenog i poštovanog funkcionera u međunarodnim košarkaškim telima, briljantnog novinara i urednika, značajan su dokument za istoriju jugoslovenske i caribrodsko-dimitrovgradske košarke.

Ovo poglavlje, na koje posebno skrećem pažnju čitaoca, završava se kazivanjima još jednog znanog, uspesima i medaljama ovenčanog pirotskog, srpskog, jugoslovenskog, evropskog i svetskog imena igre pod obručima – Svetislava Karija Pešića. Njegova košarkaška karijera, započeta u Pirotu, nastavljena u beogradskom Partizanu i sarajevskoj Bosni, krunisana je velikim evropskim i svetskim trenerskim učinkom. Zato ne čudi što je za života postao jedan od najtrofejnijih jugoslovenskih i evropskih selektora i klupskih trenera. Pešić svakog leta boravi u svom omiljenom i dragom Pirotu i ne zaboravnja da skokne do Dimitrovgrada, obiđe prijatelje, sportsku halu i nekadašnji betonski teren u „Parku”, gde je kao igrač (nekoliko puta) odmeravao snage sa dimitrovgradskim košarkašima.

Između dva velikana: Nebojše Popovića i Svetislava Karija Pešića, autorske tekstove pune ljubavi, topline, iskrenosti, velike objektivnosti, pa i kritičnosti, bez patetike, ali sa vidnim emocijama, ispisivali su i time baštinili knjigu: Aleksandar Petrov Perko, Petar Petrov Peša, Ivan Simov, Zoran Gerov, Spasen Rangelov Klića, Dragan Petrović Meca, Dejan Sotirov, Aleksandar Andrejević Artur, Vasil Andrejev, Igor Petrov Mrca, Vasil Velčev, Delča Gigov. Svoje mesto (redosled) igrači kluba dobili su na osnovu prvog zvaničnog nastupa.

U poglavlju „Korak po korak, koš po koš”, posebno i značajno mesto imaju: Milenko Adrejević (tekst na bugarskom jeziku, preuzet iz lista „Bratstvo”), Jelenko Vidanović Lenko, Todor (Stratkov) Petrov, Georgi Ivanov – Goša Buza.

Tekstovi o Jelenku Vidanoviću, Todoru (Stratkovu) Petrovu i Georgiju Ivanovu Buzi nastali su na osnovu njihovih ranijih kazivanja i sećanja, objavljenih u prethodne dve knjige. Tekst o Jelenku Vidanoviću dopunjen je uz veliku pomoć njegovog sina – advokata Pavla. Sin Todora (Stratkova) Petrova, lekar Valentin, sačinio je autobiografski portret oca – lekara Toška i njihove familije. O Georgiju Ivanovu – Goši Buzi, tekst je napisao i njegov nekadašnji učenik, danas novinar Goran Minić, sa puno topline i poštovanja prema svom profesoru, njegovoj supruzi Ivanki i sinovima Bori i Ivici Ivanovu.

This image has an empty alt attribute; its file name is 36-1024x683.jpg

Svima koji su se rado odazvali i prihvatili moje sugestije u pisanju autorskih priloga, izražavam zahvalnost. Reč „hvala“ je ono najmanje što mogu da uputim tim ljudima, njihovim porodicama, drugovima i prijateljima. Ostaje žal što se pozivu nisu odazvali pojedinci kojima je, po onome što su dali i još uvek čine za dimitrovgradsku košarku, mesto u ovom „autorskom timu”.

Knjiga sadrži i dva nova odeljka: „U reketu” i „Van reketa”, sa nizom zanimljivih priča iz istorije kluba. Verujem da će priča o velikom bugarskom igraču i treneru Veselinu Temkovu (1916 – 1997) i njegovom nastupu na prvom treningu KK Crvena zvezda u Beogradu, 1946. godine, posebno privući pažnju čitaoca. Priču „Bugarski mačak” prenosimo iz knjige „Džez basket”: Kako je nastala slavna škola jugoslovenske košarke, autora Aleksandra Miletića, bivšeg urednika Rubrike za sport lista „Politika”, a u izdanju beogradske „Lagune” (2013).

This image has an empty alt attribute; its file name is 37-1024x683.jpg

U zemlji evropskih i svetskih šampiona, doprinos caribrodsko- dimitrovgradske košarke njenoj prebogatoj istoriji je veliki i nemerljiv. A koja imena su posebno dala doprinos izdavanju ove monografije?

Uz zahvalnost i počasti ljudima koji su dali veliki doprinos izdavanju prethodnih knjiga, ovom prilikom želim da zadovoljstvo zbog objavljivanja nove monografije najpre podelim sa, košarkaški žargonom rečeno, četvorkom, a to su Zoran Gerov, Vasil Velčev, Delča Gigov i Dejan Sotirov.

Neizmerno hvala recenzentima, gospodinu Vasilu Vasku Kamenovu (knjigu recenzirao do 2010) i Aleksandru Petrovu Perku (od 2010. do maja 2020), na pomoći i podršci. Kroz lektorsko, a delimično i redaktorsko „pero“ Marije Filipović Lazić, prošla je i ova monografija. Knjigu je dizajnirao i grafički opremio Srđan Nikolić, dobro znano ime i još jedan član „izdavačkog tima“ koji se ne menja još od 2005. godine. Monografija je štampana u štampariji “Pergament print” u Nišu.

Ne mogu a da ne iskažem zadovoljstvo, sreću i ponos što je moj rodni Caribrod u košarci stigao do 75. rođendana, za šta su zaslužne brojne generacije mladića. Sa mnogo znoja, muka, truda, odricanja i rada stavili su košarku na pijedestal sportova u gradu, i uvek bili (i ostali) primer sloge, drugarstva, prijateljstva, druženja, ljubavi… Svima njima, njihovim porodicama, drugarima, prijateljima, ali i onima koji čine ili će tek napraviti prve košarkaške korake u gradu koji je davne 1945. godine imao košarkaški klub (jedan od četiri u Jugoslaviji posle Drugog svetskog rata), sa velikom ljubavlju i od srca posvećujem ovu knjigu.

This image has an empty alt attribute; its file name is 38-1024x683.jpg

Biografija:

Slobodan Krstić, novinar, publicista i teatrolog, rođen je 1947. godine u Caribrodu (Dimitrovgradu), gde je završio osnovnu školu i gimnaziju. Na Fakultetu političkih nauka u Beogradu diplomirao je 1970. godine (prva generacija ovog fakulteta). Decembra 1970. počinje rad kao novinar u niškim Narodnim novinama, listu koji od 1. januara 1971. godine od nedeljnika prerasta u dnevno glasilo. U Narodnim novinama je više od 30 godina bio urednik Rubrike za kulturu, a uređivao je i revijalno Subotnje izdanje ovog lista.

U publicističim delima piše o novinarstvu, kulturi (pozorište, film, slikarstvo), obrazovanju, društveno – političkoj zbilji i sportu (košarka, mali fudbal). Objavio je knjige: Vreme na sceni (1987), Glumci za sva vremena (zajedno sa Branislavom Miltojevićem,1990), Gluma i život (1992), Niški liberali u jugoslovenskoj političkoj zbilji (1993), Glumci za sva vremena 2 (1995), KPGT (Niš) MCMXCII – MCMXCVI (1997), Svetlosti dimitrovgradske pozornice (1998), Kako se kalio radnik (1999), Čarobnjaci iz Niša (monografija o Pozorištu lutaka u Nišu, prvo izdanje, 2000), Đorđe Vukotić – srce smeha (2004), Nj.V. reditelj Rajko Radojković (2004), Caribrodski hram košarke (prvo izdanje na srpskom jeziku, 2005), Glumci za sva vremena 3 (2006), Čarobnjaci iz Niša (drugo izdanje, 2008), Caribrodski hram košarke (drugo izdanje na bugarskom jeziku, 2011), Nagrada 11. januar (2011), Mare (Radisavljević) – u laboratoriji života i režije (2012), Talija u Palanci Beloj (2012), Zorica Kostić, slikar (2012), Boris Čerškov, scenograf i slikar (2014), Oper(et)a u Nišu (2015), Novine i novinari (2016), Veliki majstori malog fudbala (2018), Čarobnjaci iz Niša 3 (2018), Misija dostojna poštovanja – Narodno pozorište Niš 1988 – 2017. (2019), Caribrodski hram košarke – 75 godina košarke u Caribrodu/Dimitrovgradu (2020).

Za knjigu Mare u laboratoriji života i režije dobio je nagradu Svetosavski pečat Svetosavskog sajma knjiga u Nišu (2013) za negovanje i afirmaciju književne tradicije Niša. Svetosavski pečat niškog Svetosavskog sajma knjiga dobio je 2015. za knjigu – monografiju Opera i opereta u Nišu u izdanju Narodnog pozorišta u Nišu. Dobitnik je specijalne nagrade Udruženja novinara Srbije „Žika M. Jovanović“ za knjigu Novine i novinari (2016). Dobitnik je i priznanja niškog Svetosavskog sajma za knjige Novine i novinari (2017) i Misija dostojna poštovanja (2020).

Član je Udruženja novinara Srbije i Društva književnika i književnih prevodilaca Niša. Živi i stvara u Nišu.

P. Videnov

Foto: Stefan Pavić / Slaviša Milanov

Napisao/la

Петър Виденове е роден през 1970 година. Макар и агроном по професия, изцяло се посвещава на журналистиката. Журналистическата си кариера започва през 1995 г. в радио-телевизия Цариброд, където като журналист, водещ и редактор вече 21 години участва в създаването на различни радио и телевизионни предавания, документални филми, репортажи и интервюта на български и сръбски език. Виденов особено се отдава на опазването на културата и традицията на българското национално малцинство в Сърбия. Журналист-редактор (1999-2000), член на редколегията (2000-2002), главен и отговорен редактор на РТВ Цариброд (2002-2003) и (2009-2011). Дългогодишен сътрудник на Издателство „Братство“ и едноименния седмичник на български език. Сътрудничи с електронни и печатни медии в Сърбия и България, а особено с националната телевизия РТС – „ТВ журнал на български език“. Той е кореспондент на българското национално списание „Лов и риболов“. С агенцията за кинематографична и телевизионна продукция „Positive Production“ от Димитровград изготвя документални филми и предавания – режисьор и сценарист на филмите „Трио Форте“ и „Златан Дудов“. Той е един от основателите на сдружение на гражданите „Емблема“ и Интернет портала „Фар“. Занимава се с публицистика. Автор на книгата „По ловджийски“. Член на Независимото сдружение на журналистите на Сърбия и Международната федерация на журналистите (IFJ). Лауреат на значими журналистически награди и признания на домашни и международни медийни фестивали.

Bez komentara

Ostavi komentar