Remezijana: Kulturna i istorijska raskoš u temeljima Bele Palanke (1)

U okviru medijske priče “Remezijana – drevno vrelo energije i izdan za kulturnu i turističku ponudu Bele Palanke“, predstavljamo vam prvi deo analitičko-istraživačkog teksta o Remezijani, biseru arheologije, odnosno arheološkom nalazištu smeštenom u Beloj Palanci, koji pripada spomenicima kulture od velikog značaja.

Punih šest i više vekova Remesijana ili Remezijana (Remesiana) je postojala pod tim imenom i za to vreme spojila period od cara Avgusta do cara Foke, ali i ostavila najmanje jednu svetski poznatu ličnost – episkopa Niketu, himnu hrišćanstva Te Deum Laudamus, jednu od prvih prevedenih Biblija – Biblia Bessica i materijalne ostatke, koji i danas mogu da budu estetski obrazac, važan istorijski dokaz ili retka turistička atrakcija. Usput malo je gradova koji su ponikli na temeljima takvog kulturnog grotla. Bela Palanka je te sreće i zato treba da prošlošću oplemeni svoju sadašnjost i budućnost.

Iskreno govoreći, o tog bogatstva, te utemeljenosti u istoriju ona nema onoliko koliko bi trebala da ima. Razloge treba tražiti u onome što je bilo, a projekti koji se nagovešatavaju ili se već rade, obećavaju da u onome što dolazi, neće biti tako.

Ali obrnimo red i krenimo iz prošlosti. Antička Remesijana nastala je verovatno još u prvima danima dolaska Rimljana na Centralni Balkan i u vreme Oktavijana Avgusta, prvog cara i osnivača Rimske imperije, negde između 12. i 14. godine nove ere, kada je osnovana i rimska provincija Gornja Mezija (Moesia Superior) otprilike na tlu današnje Srbije, bez Kosova i Vojvodine.

Mada direktinih podataka nema, posredni iz susedne provencije Trakije (Tracia), što je manje-više sadašnja Bugarska, nam govore da je 66. godine u vreme imperatora Nerona, izgrađen Via Militaris (Vojnički put), na kome je jedna od stanica sigurno bila i Remesijana, današnja Bela Palanka.

Prema rečima arheologa dr Predraga Pejića, u početku se radilo o mansiu (mansio), usputnoj stanici i mestu za menjanje konja. Pejić smatra da je Remesijana imala ne samo mansiu – zgradu za konje i pripadajuću joj posadu, odnosno osoblje, nego i još nekoliko građevina, ali o postojanju značajnijeg naselja arheološke potvrde iz tog perioda još nemamo, iako je u svakom slučaju reč o važnoj stanici na delu puta od Naisa (Niš) do (Serdike) Sofije, kaže on.

Doktor Pejić ističe da u I i II veku, na području današnje Bele Palanke najverovatnije nije egzistiralo značajnije antičko naselje, ali dodaje da već naredni period III i IV veka, daje potpuno drugačiju sliku.

Naime, zahvuljujući rimskim popisima i mapiranjima mesta na rimskim važnim putevima, takozvanim itinerarima ili itinerariumima iz tog perioda, imamo sigurnu potvrdu da je na tlu sadašnjeg grada postojala ne samo mansia (mansio), sa propratnim građevinama u kojima su odsedali rimski zvaničnici, nego postepeno uz nju i civilno naselje. Za Remesijanu to je sigurno u III i IV veku, kada postaje urbana aglomeracija, veoma važna za taj deo Rimskog carstva.

Kada govorimo o itinerariumima koji se odnose na Remesijanu, tri su najznačajnija. Prvi je takozvani Antonijev iz II ili III veka, zatim tu je Tabula Pauntergiana (Pojtingerova tabla), karta nastala u III ili IV veku, čija se srednjevekovna kopija čuva u Beču i Itinerarium Hierosolymitanum, poznat i kao Jerusalimski, odnosno Itinerarium Burdigalense.

On je nastao za vreme putovanja jedog hrišćanina iz Bordoa (Burdigala ), koji je od 333. do 334. hodočastio do Jerusalima (Hireosolyma). Jerusalimski itenerer je ujedno prva hrišćanska mapa, na kojoj su data važna mesta na putu od sadašnje Zapadne Evrope do Hristovog groba. Treba reći da je u sva tri itenerariuma Remesijana zabeležena, kao veliko i važno mesto.

Predrag Pejić, navodi i da se najznačajnija arheološka otkrića u današnjoj Beloj Palanci vezuju za period dinastije Severa ili početak III veka i vremena posle njih, odosno period Tetrarhije, kasne antike i ranog hriščanstva.

Naime, u doba Konstantina ili njegove borbe za prevlast sa Licinijem, nastalo je i veoma moćno utvrđenje površine oko pet hekatara, sa bedemima visine preko 10 metara, koji su i danas delom dobro očuvani i visoki su 5 do 6 metara. Zidovi su građeni od odlično obrađenih kvadera i bili su široki 4 metra, sa jakim i masivnim šetstougaonim kulama na kapijama i uglovima građevine.

Pejić takođe kaže da je Remesijana status grada stekla još u vreme Trajana, dakle početkom drugog veka nove ere i da se tokom IV i V veka razvija i van utvrđenih zidina. O tome svedoče nekropole koje su situirane uz put prema Naisu (Nišu) ili ka Turesu (Pirot) i Serdici (Sofija), kao i tragovi druge materijalne kulture iz tog perioda na mestima van utvrđenja, navodi on.

Po svemu sudeći, Remesijana je doživela znatna razaranja u vreme nejezde Huna, koji su polovinom V veka potpuno uništili susedni Niš. O tome je doduše malo direktnih arheoloških potvrda, ali ih ima zahvaljujući Niketi Remesijanskom, jednom od prvih episkopa i hrišćanskih misionara, o kome više detalja ostavlja njegov prijatelj Paulin, episkop iz Nole, grada na jugu Italije u kome je kraj života dočekao i sam Oktavijan Avgust.

Upravo Paulin navodi da je Niketa pokrštavao okolna tračka i dačka plemena, među kojima i Bese, na čiji je jezik preveo i Bibliju (Biblia Bessica). Takođe zahvaljujući njemu znamo da je Niketa autor jedne od najčuvenijih hrišćanskih pesama ili himni Bogu – Te Deum Laudamus (Tebe Bože hvalimo), koja je doživela mnogo muzičkih verzija, a u jednoj od njih, kompozitora Mark-Antoana Šarpantijea, postala i zvanična najavnica ili špica Evrovizije.

Ipak, mada ne direktno, najvažnije svedočanstvo o Niketi je sigurno bazilika pronađena u samom centru Bele Palanke. Ona svedoči ujedno i o znatnim promenama koje su se tokom IV i početkom V veka dešavale u tadašnjoj Remesijani.

Naime, 1975. godine su prilikom izgradnje zgrade pronađeni tragovi bazilike i antičkog foruma. Istraživanjima je utvrđeno da je ta bazilika bila najpre civilna ili gradska i da je služila kao kurija, mesto za okupljanje gradske vlasti, većanje i donošenje važnih odluka, a da je potom prerađena i da je postala ranohrišćanska bazilika, pa samim tim verovatno i sedišete episkopata, na čelu sa Niketom.

Kasnije je u njoj službovao drugi zabeležen remesijanski episkop koji se zvao Diogenij (Diogenianus). Uz baziliku je konstatovan i forum sa tragovima prehrišćanskog hrama posvećenog vrhovnom trojstvu rimskog panteona – Jupiteru, Junoni i Minervi.

Bazilika je sigurno i rušena, pa je posredni trag ratnih dejstava na tim prostorima i tom vremenu, možda i same najezde Huna. Inače, to je veoma snažna građevina izvedena u tehnici opus mixum (kombinacija kamena i opeke).

Naredna epoha, vreme Justinijana, isto tako daje veoma lepe i dokumetovane podatke o Remesijani. Prokopije iz Cazareje, praktično zvanični Justinijanov dvorski pisac u svom delu De aedificiis ili O građevinama, nabraja šta je sve Justinijan izgradio u ondašnjoj vizantijskoj provinciji Ilirikumu.

On beleži da je među zahvatima ambicioznog i sposobnog cara bilo obnavljanje, verovatno od Huna porušene Remesijane i pominje je kao Rumisianu (Rumisiana), dakle sa nešto preinačenim imenom.

Doktor Predrag Pejić smatra da je Remesijana egzistirala kao naselje do početka VII veka i dolaska Slovena na centralni Balkan, ali o njihovom naseljavanju na području Bele Palanke arheološke potvrde nema, jer nije pronađen ranoslovenski materijal.

Kao srednjevekovno naselje Bela Palanka se pominje od XI ili XII veka, ali pod imenom Izvor ili Izvori i ne na prostoru antičkog utvrđenja i grada.

Značajniji punkt na putu prema Carigradu ili Istanbulu Bela Palanka postaje ponovo tek za vreme Turaka i to negde između XVI i XVII veka, kada je na temeljima antičkog utvrđenja niklo tursko.

Ono je u početku bilo od zemlje i verovatno sa palisadom, ali je kasnije na ostacima starih kamenih zidova, podignuto i kameno, ali sa površinom ne većom od dva hektara, odnosno samo na manje od četvrtine razmera, koju je imao nakadašnji rimski kastrum.

U svakom slučaju iz tog vremena Bela Palanka se pominje u dosta izvora i sa dosta imena, kao Musa-pašina, ili Mehmed-pašina Palanka, samo Palanka ili Ak-Palanka. Ime Bela Palanka dato joj je posle turskog perioda 1878. godine.

Nakon gradnje pruge Niš-Sofija počinje novi napredak Bele Palanke. Uprkos tome, ona čini se još nije dostigla ni veličinu ni značaj koji je imala u periodu kasne Antike i rane Vizantije, naravno uzimajući u obzir prilike i karakteristike tih vremena.

Koristeći, između ostalog i to što joj je bogata prošlost ostavila, sadašnja, a pogotovo buduća Bela Palanka ima lep i jasan izazov da dostigne ono što je nekada davno bila, kad se o nojoj i ljudima iz nje, znalo širom tadašnjeg civilizovanog sveta.

Nastavak sledi…

Internet Portal FAR

Ovaj medijski sadržaj je deo projekta “Remezijana – drevno vrelo energije i izdan za kulturnu i turističku ponudu Bele Palanke“, koji je podržala Opština Bela Planka na konkursu za sufinansiranje projekata za ostvarivanje javnog interesa u oblasti javnog informisanja na teritoriji opštine Bela Palanka u 2021. godini.

Stavovi izneti u podržanom medijskom projektu nužno ne izražavaju stavove organa, koji je dodelio sredstva.

Napisao/la
Bez komentara

Ostavi komentar