Razglednice iz Bugarske: Vitoša i Sofija oko Uskrsa

Na planini zima, na vrhu planine oluja, mećava, a u gradu podno planine proleće, čak više i nalik letu. Ovakvi kontrasti česti su na planini Vitoši i u Sofiji. Vitoša, planina koja je “čuvar večnog grada Sofije”, vazdušnom linijom udaljena je tek desetak kilometara od gradskog jezgra prestonice Bugarske. S druge strane, centar Sofije nalazi se na 555 metara nadmorske visine, a najviši vrh Vitoše – Černi vrh, visok je 2.290 metara. Na najvišem delu Vitoše, oko Černog vrha i još šest vrhova viših od 2.100 metara nadmorske visine, proteže se i razvođe Crnomorskog rečnog sliva i Egejskog sliva, obrazuju se ruže vetrova…

Nije zato ništa neobično, ali je veoma lepo, ono štu su Nenad Aleksandrov iz sela Rajčilovci kod Bosilegrada i Miroslav Dokman iz Niša doživeli 23. aprila dan pre Uskrsa, tokom svog uspona na Vitošu i tokom popodneva koje su proveli u Sofiji.

Vitoša i Sofija su jedinstvo suprotnosti. Nema toliko velikog grada u Evropi, od koga se na samo par kilometara nalazi nacionalni park, kakav je slučaj sa Sofijom i Vitošom.

Samo par dana pre nego što su se dvojica planinara uputila ka Vitoši, na ovoj planini palo je prilično snega. Ni ovo nije neobična pojava na Vitoši. Obično se tek početkom juna otopi sneg. Na planini Rili, podno vrha Musala, najvišeg na Rili, najvišeg u Bugarskoj i najvišeg na Balkanskom poluostrvu, sneg se zadržava do kraja juna ili početka jula.

Dokle god ima snega na Vitoši, ka Černom vrhu se planinari upućuju zimskom stazom. Ova staza počinje nekih 500 metara niže od planinarskog doma hiže Aleko, a skoro do hiže saobraća i linija gradskog prevoza – još jedan dokaz koliko se u Bugarskoj ulaže u planinarstvo i da je planinarstvo najpopularniji sport. Od hiže počinje letnja staza, koja je u prvom delu veoma strma i ovde se obrazuju snežni nanosi. Zato je trasirana zimska staza, koja je postepena. U suštini, razdaljina koju treba savladati do Černog vrha jedva je 6 kilometara duga u jednom pravcu, a savladava se 450 metara visinske razlike. Zato i ne čudi koliko svakog dana planinara i rekrerativaca pohodi Vitošu.

Donji deo staze utaban je, zbog skijaša, ratrakom, te planinari nisu upadali u dubok sneg. Vrlo brzo se izlazi na Vitoški plato, odakle nije daleko otići do čuvenog vidikovca Kamen del, na zapadnom delu Vitoše, koji predstavlja najlepši vidikovac ka Sofiji.

Zimska staza ka Černom vrhu vodi na jug, zaobilazi jedno uzvišenje, posle koga se prelazi visina od 2.000 metara nadmorske visine. Odavde se već vidi i Černi vrh, najviša tačka Vitoše, ali se vide još tri zanimljiva vrha: Lavčeto (2.101 m), Malk Rezen (2.182 m) i Goljam Rezen (2.277 m). Ovoga puta, kroz dubok sneg, pred Černim vrhom, planinari iz Bugarske probili su stazu čak i malo dalje od stubova koji označavaju zimsku stazu. Ovo je učinjeno da bi se izbeglo silaženje u jednu poveću rupu na glavnoj stazi, i potonji izlazak iz te rupe. Umesto toga, staza lagano skreće pored vrhova Goljam i Malk Rezen i lagano, postepeno, izlazi do spomenika Aleku Konstantinovu na Černom vrhu. Od spomenika vrh je udaljen par desetina metara, a na vrhu je i velika zgrada – zaslon i meteorološka stanica, sagrađena 1932. godine.

Dvojica planinara odala su poštu velikom Aleku, i njegovom delu, njegovoj borbi za moderznizaciju društva, za prihvatanje evropskih vrednosti, za građansko društvo…

Na vrhu, međutim, ambijent je bio kao u januaru mesecu, olujni vetar i mećava podsetili su da se nalazimo na 2.290 metara nadmorske visine i da će biti još ovakvih dana do juna meseca.

Naravno, ni ovakvi zimski uslovi nisu bili smetnja desetinama, stotinama planinarki i planinara iz Bugarske, da ovaj dan pred Uskrs, provedu na svojoj planinskoj lepotici.

S druge strane, u Sofiji je vreme bio maltene letnje. To je opet izmamilo građane da šetaju ulicama i bulevarima, da ispune parkove, da uživaju pored fontana, kao što su fontana ispred Narodnog pozorišta Ivan Vazov i fontana ispred Nacionalne kulturne palate.

Bulevar Vitoša bio je krcat šetačima, koji su lagano, praznično, ćaskali i šetali. Bašte kafea bile su pune i oni koji nisu ujutru otišli da ih izduva vetar na Vitoši, upili su sunce na Bulevaru Vitoša.

Naša dvojica planinara, u jednom danu, tako su uspela da obiđu oba spomenika Aleka Konstantiova na području Sofije – i onaj na Černom vrhu, i onaj na Bulevaru Vitoša.

Miroslav Dokman

Foto: Nenad Aleksandrov / Miroslav Dokman

Napisao/la

Мирослав Докман е роден през 1973 година в Сурдулица. По професия е дипломиран икономист. Живее и работи в Ниш. Планинар и природолюбител от ранното си детство. Участник в бройни планински експедиции и голям любител на планините на Южна Сърбия и България. Един е от основателите на планинарско-културните мероприятия в Южна Сърбия, каквито са Традиционното изкачване на Руй, Традиционното изкачване от Соко баня до Остра чука, Международното Власинско изкачване, Международното изкачване на Църноок, Международното изкачване на Радан, Международното Запланско изкачване, Празникът на планинарската свобода и достойнство в село Връмджа. Редактор на интернет страницата „Традиционно международно изкачване на Руй” и писател на планински разкази и пътеписи. Сътрудник на печатни и електронни медии в Сърбия и България: Планинарски гласник, Блиц, Народне новине, Слобода, Южне вести, б92, Радио Белград, Радио Бабушница, Нова ТВ - България, Мироглед – Перник... Сътрудник на планинарски и културни дейци от Република България. Подготвя първата си книга с планински пътеписи.

Bez komentara

Ostavi komentar