Visokogorci pokazali spremnost: “Družina snova” na Černom vrhu i Musali

Dva lepa, zanimljiva i uzbudljiva dana provela je u Bugarskoj, na planini Vitoši i planini Rili, iskusna družina visokogoraca iz Hrvatske i Srbije.

Zapravo, zamisao da se u petak i subotu, 14. i 15. aprila izvedu usponi – u proleće po kalendaru, a zimski po svemu ostalom, uslovima na planinama – na Černi vrh, koji je sa 2.290 metara najviši vrh planine Vitoše, odmah iznad Sofije, južno od grada, i na Musalu, najviši vrh planine Rile, „krov“ Bugarske i Balkanskog poluostrva, i vrh oko koga, u prečniku od 1.000 kilimetara, ne postoji viša tačka – potekla je od hrvatskih planinarki i planinara iz Zagreba. Oni su okupljeni oko programa „Mountain Wolf“, koji obuhvata odlaske na najviše vrhove kontinenata i na mnoge visoke vrhove širom Evrope.

Zanimljivo, petoro Hrvatica i Hrvata, tokom svog bavljenja planinarstvom, uspešno se penjalo i na Akonkagvu, na Kilimandžaro, na Elbrus, na Mon Blan i na još mnoge vrhove Alpa, na skoro sve planine u Hrvatskoj, Sloveniji, Bosni i Hercegovini, ali nikada do sada nisu imali prliku da se popnu na bilo koju planinu u Bugarskoj. Jednostavno, planine u Sloveniji, Italilji, Austriji, masiv Alpa, zbog razdaljina i vremenskih odrednica, za planinare iz Hrvatske pristupačniji su, lakše je organizovati odlazak do njih, nego do Bugarske.

S druge strane, za planinare i visokogorce sa juga Srbije odlazak u Bugarsku, na bilo koju planinu u Bugarskoj, jednostavan je kao što je Zagrepčanima lako otići u Sloveniju.

Konačno, naši prijatelji iz Hrvatske uspeli su da izdvoje onoliko vremena, kako bi pokrili prilično dugo putovanje, izveli uspone na Vitošu i Rilu, usput na kratko upoznali Niš i Sofiju, i vratili se nazad. Možda je ovde nedostajao koji dan, ali savremeni život, uz sve pogodnosti koje može doneti, prepun je izazova, životnih i profesionalnih, te je jezičak na vagi između napornog rada i uživanja (da, za planinare visokogorce čak i usponi na vrhove jesu neki vid uživanja) – tanak.

Tek, sve su utanačila dvojica prijatelja iz više izdanja čuvenih Paćinih „družina snova“ – Predrag Lučić Priša i Miroslav Dokman. Uz Prišu, iz Hrvatske su na ovo planinarenje krenuli i Ivanka Krolo, Magdalena Čečura, Hrvoje Brala i Kristijan Sajko.

U četvrtak uveče, hrvatska petorka pristigla je u Niš, u petak ujutru zajedno sa Miroslavom Dokmanom, sada već šestorka, krenula je put Bugarske. I gle jedinstva suprotnosti – visokogorska družina iz Hrvatske pokušaće da po prvi put zakorači na Černi vrh i Musalu, a Miroslav Dokman po 36. i po 17. put! Zato visokogorci sa juga Srbije jedva čekaju da ih prijatelji iz Zagreba povedu na njihovo prvo planinarenje na Dinari i Velebitu!

Granica snega na Vitoši bila je na nekih 1.800 metara nadmorske visine, a uspon je izveden zimskom stazom, koja počinje par stotina metara pre hiže Aleko. Priroda je visokogorce dočekala u promenljivom raspoloženju – nije bilo previše hladno na početku uspona, ali je duvao jak vetar. Prema Černom vrhu zimska staza vodi najpre kroz šumu, posle izlazi na Vitoški plato, a onda i na glavni vitoški put, odakle se lepo može videti Černi vrh, a kada se pogleda unazad impresivno deluje panorama Sofije. Tokom uspona, vidljivost i jeste bila dobra, ali je svoju snagu vetar uvećavao.

Naročito na otvorenim mestima, vetar je stvarao prave kovitlace. Jedno poveće udubljenje pored kamene reke, odakle se kada se ono prođe, računa da je nastupila završna etapa uspona na Černi vrh, bilo je jedino mesto u zavetrini, te je družina ovde napravila dužu pauzu. Potom, snažno i uporno, dobro odeveni i utopljeni, visokogorci su se zadnjih pola sata ka Černom vrhu penjali po olujnom vetru, koji je dolazio sa zapada, i praktično je udarao u bok planinarima.

Za nešto više od dva sata hoda družina je izašla na Černi vrh oko koga su već počeli da se skupljaju oblaci. Vetar je svoju kulminaciju priredio na Černom vrhu. Srećom, u zaslonu na Černom vrhu, družina se dobro odmorila i okrepila.

Prilikom silaska vremenski uslovi su postali još nepovoljniji. Usledila je mećava, a pogled se zatvorio. Vitoša je postala obojena samo u jednu boju – belu! Jedva da su se videli i stubovi koji označavaju trasu zimske staze. Iskusni visokogorci, naravno, spustili su se bezbedno na mesto odakle su toga jutra krenuli na uspon.

Popodne je priređen kraći obilazak Sofije, a Miroslav Dokman je svojim gostima besedio o istoriji Bugarske, bugarskog naroda, o istoriji Sofije, o bugarskoj kulturi, te o Aleku Konstantinovu i Ivanu Vazovu, kao pokretačima organizovanog planinarstva u ovom delu Evrope.

Kasnije, družina se uputila u Samokov, gde je noćila pred sutrašnji dan i veliki poduhvat uspona na Musalu. Svi relevantni meteorološki sajtovi bili su saglasni da će subota na planini Rili biti idilična. Uostalom, podaci se prikupljaju i na samoj Musali, u meteorooškoj stanici izgrađenoj još 1934. godine.

U Samokovu, družina je postala istinska „družina snova“, kada se priključilo i četvoro visokogoraca sa juga Srbije: Jasminka Nikolov, Žarko Ristić, Zoran Ristić i Zoran Pavlović Paća.

Subota je osvanula upravo onako kako je i bilo najavljivano. „Družina snova“ je od Boroveca, na oko 1.300 metara nadmorske visine izašla gondolom na vrh Jastrebec, na 2.369 metara nadmorske visine. Musala se sve vreme jasno videla, kao i ceo najviši greben Rile sa vrhovima Deno, Ireček i Malka Musala.

I „Družina snova“ je krenula ka Musali letnjom stazom u prvoj etapi, do hiže Musala. Procenjeno je da je ova staza prohodna, da se može gaziti po snegu, bez da se upada u njega, da nema opasnosti od lavina, a da se prilično vremena može njome uštedeti u odnosu na klasičnu zimsku stazu, koja bi uključivala spuštanje do kraja skjaške staze Markudžik, a onda tek uspon do hiže Musala. Za sat i po, družina je došla do hiže Musala, gde je odmorila i okrepila se.

Dalje se već ne može koristiti letnja staza, već se ide zimskom, koja prolazi kraj desne obale Musalenskih ezera, iz kojih ističe reka Musalenska Bistrica. Pominjali smo nekoliko puta Musalensku Bistricu, sa željom, ma koliko je ova planinska reka lepa – da je popodne ne vidimo! Jer susret sa ovom rekom značio bi da nismo stigli na poslednji polazak gondole sa stanice Jastrebec ka Borovecu!

Od Musalenskih ezera, usledio je fizički i najteži deo trase – izlazak do Alekovog ezera na 2.550 metara nadmorske visine, do koga je valjalo savladati veoma strmu deonicu. Inače, kada nema snega, koristi se mnogo lepša letnja staza, a u vodama Alekovog ezera ogleda se vrh Musala, i to je pojava koju popularno zovemo „krov sveta na nebu i u vodi“.

Ovde se ukrtšaju letnja i zimska staza, i sada jedinstvena staza vodi sve do zaslona Ledeno ezero, na 2.721 metar nadmorske visine.

Ova deonica je lagana, a našu družinu dodatno motiviše i prisustvo brojnih planinara na trasi, a i neprestani, jasni pogled ka našem cilju, ka veličanstvenoj Musali.

Završni uspon na Musalu u zimskim uslovima odvija se po steni, koja je često izložena vetrovima. Trasa je uzana, sa obe strane su duboki ambisi, ali su postavljeni metalni stubovi i metalne sajle radi pridržavanja i osiguravanja. Svi iz družine stavili su dereze ispod svojih cipela, kako bi kramponi dodatno ubadali sneg i led i činili da svaki korak bude siguran. Nekih pola sata valja izdvojiti za zavšni uspon.

Sneg škripi pod nogama, poneki melodičan zvuk stvara i metalna sajla. Sunce je lepo ogrejalo. Uzbuđenje raste. Cilj je blizu. Naš prijatelji iz Hrvatske, naporno su putovali da bi ostvarlii svoju želju zvanu Musala! Još je samo jedna strmina pred družinom, ali kakva – gotovo kao po zidu da se penje! Iskustvo, pribranost, pridržavanje za sajlu, dereze na nogama, i gle – strmine više nema!

Umesto litica, ukazuje se meteorološka stanica na vrhu Musala. Završni stotinak metara se lagano prelazi. A na vrhu – kuriozitet! Zapravo, dostiže se visina od 2.932 metara! A na vrh Musala se treba spustiti?! Greška u izražavanju?! Nelogičnost?! Kako se spuštamo na najviši vrh, hodajući ka njemu?! Odgovor leži – meteorološka stanica je zatrpana snegom, skoro do krova, čak i meteorolozi ulaze u zgradu, kao u podmornicu, kroz otvor na krovu! A stanica je visoka 7 metara. I tako, cilj nam je bio da dosegnemo 2.925 metara nadmorske visine, a na krovu meteo stanice zakoračili smo na 2.932 metra!

Radost, euforija, prijateljstvo na pesničkom „krovu sveta“, a u stvarosti „samo“ krovu Balkanskog poluostrva.

Družina je na vrhu bila sasvim dovoljno, ni prekratko ni predugo. Taman toliko, da svako prikupi svoje utiske, a da se onda bezbedno spustimo niz liticu Musale. Silazak je uvek teži i opasniji od uspona!

Kada smo se mirno spustili do Ledenog ezera, skinuli smo dereze i srećni i zadovoljni pustili korak.

Nismo videli Musalensku Bistricu! Nismo se niz njene obale spustili u Borovec. Učinili smo to – gondolom!

Radujemo se ovim danima, i već maštamo o Dinari i Velebitu. Sa ovakvim prijateljima, sa ovakvom „družinom snova“ – sportski uspesi i uživanje u životu – zagarantovani su!

Miroslav Dokman

Foto: Miroslav Dokman

Napisao/la

Мирослав Докман е роден през 1973 година в Сурдулица. По професия е дипломиран икономист. Живее и работи в Ниш. Планинар и природолюбител от ранното си детство. Участник в бройни планински експедиции и голям любител на планините на Южна Сърбия и България. Един е от основателите на планинарско-културните мероприятия в Южна Сърбия, каквито са Традиционното изкачване на Руй, Традиционното изкачване от Соко баня до Остра чука, Международното Власинско изкачване, Международното изкачване на Църноок, Международното изкачване на Радан, Международното Запланско изкачване, Празникът на планинарската свобода и достойнство в село Връмджа. Редактор на интернет страницата „Традиционно международно изкачване на Руй” и писател на планински разкази и пътеписи. Сътрудник на печатни и електронни медии в Сърбия и България: Планинарски гласник, Блиц, Народне новине, Слобода, Южне вести, б92, Радио Белград, Радио Бабушница, Нова ТВ - България, Мироглед – Перник... Сътрудник на планинарски и културни дейци от Република България. Подготвя първата си книга с планински пътеписи.

Bez komentara

Ostavi komentar