Dimitrovgrađanka Andrijana Spasov nagrađena na foto-konkursu “(Ne)briga o kulturnom nasleđu” pirotskog Muzeja Ponišavlja

   U galeriji Muzeja Ponišavlja u Pirotu sinoć je otvorena petnaesta po redu izložba na temu “(Ne)briga o kulturnom nasleđu Pirota”. Reč je o finalizaciji foto-konkursa koji Muzej Ponišavlja organizuje sa ciljem da se skrene pažnja na zanemarene objekte od kulturnog i istorijskog značaja za Pirot, ali i na brigu o njima. Najbolje fotografije prispele na konkurs, prema odluci stručnog žirija, svake godine krajem februara mogu se videti na izložbi u galeriji Muzeja.

   Na ovogodišnjoj izložbi predstavljeno je i pet fotografija Dimitrovgrađanke Andrijane Spasov, a jedna od njih, naslovljena “Kapitulacija vere”, našla se i među tri nagrađene. Tri Andrijanine fotografije napravljene su u crkvi Sv. Vlaha u selu Gradašnica kod Pirota, jedna kroz prozor zaključane crkve u selu Gnjilan (te, po rečima autorke, zato i nosi naziv “Jedina crkva u koju se ulazi bez ključa jeste Priroda”), dok je na jednoj ovekovečena česma u selu Gnjilan.

   O nagrađenoj fotografiji za portal Far Andrijana kaže:

   “Fotografija koja je nagrađena na foto-konkursu napravljena je u selu Gradašnica kod Pirota. Ovo je pogled kroz prozor crkve sv. Vlaha, koja se nalazi u samom centru sela, ali je skoro u potpunosti ruinirana. Meštani sela imaju želju da se crkva obnovi. Fotografije koje sam poslala na konkurs imale su za cilj skretanje pažnje na ovaj i na ostale verske objekte koji su od istorijskog značaja za Pirot i okolinu.

   Ono što mi je posebno privuklo pažnju kod svih tih objekata su tragovi ljudskih stopala u snegu koji vode do njih. Crkve su ruinirane ili su u fazi obnove, što, nažalost, nije slučaj sa ovom crkvom. Ona je, kao što se vidi na slici, bez krova, a unutar nje su popadale ikone, oboreni krstovi… Jedan od njih služi kao stepenik na ulazu. Ipak, bez obzira na stanje u kome se nalazi, ljudi je posećuju. Fotografija je, zbog pogleda na oronule zidove, nedostatka krova, popadalih ikona i krstova, nazvana “Kapitulacija vere”.

   Ipak, ljudski tragovi u snegu su dokaz da vera nije umrla, da ona, kada je prava, traje. Čak i da ova crkva nestane sa lica Zemlje, ljudi će baš ovde dolaziti da se mole. Znaće da je to crkvište. To je ta čvrstina prave vere, one koja dolazi iznutra i koju nam nisu donele knjige i politika. Ipak, bilo bi tužno da makar ne pokušamo da spasimo te male, ali itekako značajne tragove naših predaka. Veliko hvala svima koji su podržali moj trud, a posebno hvala dragim prijateljima, koji su bili sa mnom i uz mene.”

 D. Jelenkov

Foto: Daniel Kop, Andrijana Spasov

Написал/ла

Дияна Йеленков е родена през 1988 год. в Пирот. Основно и средно училище завършва в Димитровград, след което образованието си продължава във Философския факултет в Ниш (специалност сърбистика) и в Нови Сад (където завършва магистърска степен по Сръбска филология: сръбски език и лингвистика). След това се качва във влака и се завръща в Димитровград. Тъй като винаги е била от децата, които предпочитат да си четат книжка под дървото, отколкото да играе на криеница, още от малка се интересува от литературата и езика, особено от диалекта на родния си край. Лексиката на димитровградския говор е било заглавието на магистърската й теза – речник с повече от 2000 думи, които се използват в този местен говор. В свободно време се занимава с писане (главно на проза, а от време на време и на поезия), и с превод на литературни текстове от български на сръбски (а когато иска и обратно). Някога творбите си от детското творчество публикувала в сборника „Радовичев венец”, поетическия сборник „Разиграни сънища” и в детското списание „Другарче”. В по-скоро време някои от текстовете й се появяват в списанието „Недогледи”, което публикува Философският факултет в Ниш, както и в литературните списания „Траг” и „Майдан”. 2015-а и първата половина на 2016-а год. са плодородни за израстване на литераторската й суета – донесоха й втора награда от конкурса „Воислав Деспотов” в Нови Сад, трета от конкурса за сатирична приказка в рамките на „Нушичияда” в Иваница, както и място сред трите наградени приказки от конкурса „Черната овца” (blacksheep.rs); с писанията си заема място и в сборника „Черти и резета 6” (сборник с най-добрите творби от конкурса „Андра Гаврилович” в Свилайнац), както и в стихосбирката „Синджеличевите чегарски огньове 26” на литературното сдружение Гласът на корените от Ниш. Нейни кратки приказки се намират сред отбраните и в следващите два конкурса „Черната овца”. Съвместно с колегата си Ратко Ставров и госпожица Доротея Тодоров обявиха поетично-прозаичен сборник „Допир”. Не устоя и на изкушението да се пробва като журналист – от позицията преводач и автор сътрудничи с onlajn списанието EMG магазин, а от време на време публикува текстове и в портала blacksheep.rs.

Без коментар

Оставете коментар