Reporteri FAR-a iz prestonice: Beograd na đinđuvama

Iako u srcu umereno-kontinetalnog pojasa, sa četiri godišnja doba, Beograd ih već duže od pola decenije ima samo dva. Ono u kome se dočekuje Nova godina i ono u kome se ne dočekuje. Prvo godišnje doba počinje pred kraj, ili usred leta i obično na 30 stepeni, a završava se pred kraj proleća i opet na 30 stepeni.

Beograđani znaju kad koje doba počinje po radnicima koji skidaju ili stavljaju saksije muškatli na tramvajske stubove ili jarko ofarbanu rasvetu, pakuju ili raspakuju vremenske tunele, demontiraju ili montiraju kapije od ter papira, ili optaču staklenim perlama i šljokicama sanke za Deda Mraza, irvase i kočije za Pepeljugu.

Evo današnje Slavije, sa “čudnom šumom” na njoj, na plus 19 i konjićem sa kolicima u kojima će šećerna vuna pokušati da zasladi život. Knez Mihajlova je još raskošnija, jer u nju uvode pravi Propileji (svečani ulaz u kompleks hramova), sa naopako postavljenom krunom i čitavim bajkovitim sadržajem od plastike, kaširanog papira, drangulija i đinđuva.

To je Beograd danas, koji je prošle godine imao najskuplju veštačku jelku na svetu. Nije neverovatno da će u ovoj novogodišnjoj trci ponovo oboriti neki rekord. Koliko će sve to koštati još niko ne zna, mada je prošle godine sa najviših mesta iz Grada rečeno da je na dekoraciji ostvarena čak i dobit, u šta je malo ko poverovao.

Ali nije sigurno reč o materijalnoj već o političkoj dobiti, koja je evidentna. Jer, bez obzira što se Beograd javno odriče umerenosti i tone u neukus, mnogo je onih koji se prave da veruju u Deda Mraza, u fontanu koja peva, u tunele uđeš star-odeš mlad, koji vole vašare i kojekakve imaginarijume i druge zamene za realni život. Među njima su naravno i oni, koji ga dekorišu i određuju mu godišnja doba.

Ipak, da li zbog toga Beograd je jedini dvomilonski grad u Evropi, koji umesto železničke stanice ima provizorijum na Prokopu, jedini koji je ukinuo neke međunarodne železničke linije, jedini koji je skoro samoukinuo svoju kakvu-takvu gradsku železnicu-Beovoz, i jedini će ako bude sve teklo po planu, uskoro umesto autobuske stanice dobiti još jedan provizorijum. Ovog puta autobuski na Novom Beogradu.

Slobodan Aleksić iz Beograda

Foto: Slobodan Aleksić

Написал/ла

Въпреки това, че е роден в Пирот през 1955 година, за свое родно място счита Димитровград (Цариброд), където прекарва детството си и завършва основно училище и гимназия. Дипломира се във Философския факултет в Белград. В журналистиката е от 1982 година: най-напред в Радио Белград 202, след това в Радио Бор, накратко в Студио Б, а от август 1984 г. започва работа в Београдска хроника – по-късно Београдски ТВ програм. През лятото 1987 г. минава в Радио Югославия, за да се завърне в Телевизия Белград в декември 1995 година. В момента е журналист в сайта на РТС. Освен в радиото и телевизията, сътрудничи и с вестници, седмичници и периодични издания: „Данас”, „Време”, „Република” – на сръбски език и „Балканите”, „Братство” и „Мост” на български език. Работи и във филми, и един е от инициаторите и ментори на работилницата за антропологическият документален филм „Паметник”, която се проведе на Стара планина през 2008 г. и 2009 г. и в Канижа през 2010 година. Редактира книгата „Бескомпромисният Дудов” през 2003 година, издателство на Дома на културата „Студентски град”, която говори за жизнения път и поетиката на филма на Златан Дудов, великанът на филмовото изкуство.

Без коментар

Оставете коментар