FARČE RAZGOVARA SA ŠIMOM EŠIĆEM

Dragi moji veliki i mali drugari, ovoga puta, lično ja, najradoznaliji mali svetionik na svetu Farče, svoje nejake zrake poslao sam daaaaleko do Tuzle, pa onda jooooš dalje do Vupertala, da bi njime zagrlio dobrog druga Šimu – pesnika koji piše predivne pesme, divno ih govori i najdivnije njima daruje najdivnija osećanja svakoj radoznaloj devojčici i svakom radoznalom dečaku. Šimo ruši sve granice svojim stihovima i pričama, ljubavlju prema deci koja izvire iz svakog slovca, snovima koji putuju od njegovih radoznalih očiju do sve dece.
Zato, hajde zajedno da sanjamo s Šimom!
On će se kao i uvek nasmešiti, pokloniti svakom od nas deo svoga sna, a onda ćemo svi zajedno odsanjati veliki san…
Kakav, saznaćete ako nastavite da čitate ovaj tekst…
Šimo Ešić je jedan od najznačajnijih živih pisaca za decu u Bosni i Hercegovini. Zastupljen je u čitankama i lektiri za osnovnu školu, brojnim antologijama dečje književnosti, prevođen na strane jezike i dobotnik gotovo svih značajnijih nagrada za dečju literaturu u svojoj zemlji i u regionu. Ove godine je po treći put nominiran i za nagradu Astrid Lindgren Memorial Award, najznačajnije svetsko priznanje za dečiju literaturu. Ešić je sav svoj život posvetio deci i radu s decom. Svojim književnim delom, a i kulturnim angažmanom u oblasti promovisanja dečje literature i umetničkog stvaralaštva za decu, godinama doprinosi afirmaciji i razvoju dečje književnosti u BiH i u regiji i njenom boljem društvenom tretmanu, i u svojoj zemlji, i u okruženju.

Veliki je borac za međunardono priznanje, afirmaciju i očuvanje bosanskoga jezika, a osnivač je i glavni urednik izdavačke kuće „Bosanska riječ“ koja je registrovana u egzilu, u Vupertalu, 1993. godine. Osnovao je u Tuzli i nevladinu organizaciju Društvo prijatelja knjige „Mali princ“ i međunarodni dečji festival „Vezeni most“, na kome se dodjeljuje nagrada „Mali princ“, najznačajnija književna nagrada za dečiju literaturu u regionu.
Slobodni je umetnik, živi u Vupertalu (Njemačka) i u Tuzli.

– Ispričaj neku interesantnu priču iz detinjstva

Moja učiteljica zvala se – Lazar
Nije Lazar kriv što sam ja bio siguran da u školi rade samo učiteljice, što sam sanjao da će me u prvom razredu dočekati osmijeh i topla riječ učiteljice, najljepše, najnježnije i najpametnije na svijetu. Nije on kriv što se nije zvao Milica ili Donka, Jasminka ili Verica i što zbog toga nikako nisam mogao da se obradujem školi, niti da prikrijem razočarenje što nisam raspoređen u odjeljenje učiteljice Mande ili Jovanke. Šta je on mogao znati o tome?!
– Kako je bilo prvi dan u školi? – pitali su me čim sam stigao kući.
– Tako… – jedva sam procijedio kroz zube, vidno neraspoložen.
– Kako ti se zove učiteljica?
– Lazar! – ispalio sam kao iz topa i uvrijeđen pobjegao na tavan.
Za mnom se prolomio smijeh. Još ga ponekad mogu čuti, kad se u sjećanju vratim u to vrijeme…
Nasreću, Lazar je bio jedan od onih starinskih učitelja – strog a pravedan. Nježan i pažljiv, kad je to bilo važno, ozbiljan i uvjerljiv kada je trebalo da nam pokaže, objasni, da nas nauči, vedar i duhovit kad je trebalo da nas nasmije, oraspoloži, podigne ili motiviše. Jednom riječju – dobar kao učiteljica iz mojih dječijih snova. Jedino nije bio tako lijep. I nije znao da pjeva! E, upravo to što nije bio blistav muzičar, časove muzičkog držala nam je učiteljica Jovanka, njegova supruga, a on je nju tih časova zamjenjivao u njenom odjeljenju.
Možete zamisliti moje sreće! I ja sam, konačno, imao učiteljicu!
Baš onakvu kakvu sam želio.
Pripremala se prva školska priredba i trebalo je uvježbati neku dječiju pjesmu. Učiteljica Jovanka je uvježbala svoje odjeljenje, a naš razred je trebalo da ih brojčano pojača. Vježbali smo predano, razdragano, svim srcem se radujući školskoj priredbi i javnom nastupu. Pjevali smo, a učiteljica Jovanka nikako nije bila zadovoljna. Neko je stalno kvario, iskakao krupnim glasom, bez imalo sluha i muzikalnosti.
Učiteljica je zato, dok smo po ko zna koji put ponavljali pjesmu, lagano počela šetati između redova klupa pažljivo osluškujući svakog od nas. U jednom trenutku, stala je iznad moje klupe, i, ne prekidajući našu glasnu horsku pjesmu, nježno se nagnula nada mnom:
– Sine Šimo, ti samo otvaraj usta… – tiho mi je šapnula u uho i nježno me pomilovala po kosi.
Ali iz hora nisam izdvojen. Nastupio sam na velikoj školskoj priredbi. A samo učiteljica Jovanka i ja smo znali za našu malu, veliku tajnu…
Sada, kad je trebalo da vam ispričam nešto iz djetinjstva, odlučio sam da tu tajnu podijelim s vama.

 

– Kada si počeo da pišeš?

Kao i mnogi pisci, počeo sam još u školskim klupama, kad je nastavnica Donka Maričević, uočila da se moje pismene zadaće razlikuju i izdvajaju od drugih u razredu. Onda me je uključila u literarnu sekciju i ubrzo zatim počeo sam objavljivati u tadašnjim dječjim listovima i časopisima ,,Male novine’’, ,,Vesela sveska’’, ,,Kekec’’, ,,Zmaj’’, ,,Radost’’, ,,Modra lasta’’, ,,Front slobode’’… i dobivati nagrade na literarnim takmičenjima. Ali, za razliku od mnogih mojih kolega pisaca, ja sam i svoju prvu knjigu objavio veoma rano – u 8. razredu osnovne škole – sa smo 15 godina života. Dakle, tačno prije pola vijeka! Eto, prošle godine sam obilježio taj nezaboravan događaj izlazak svoje prve zbirke ,,Zdravica na kraju djetinjstva’’ – pola vijeka umjetničkog rada.

– Da li je teže da se piše za decu ili za odrasle?

Meni je pisanje uvijek bilo zadovoljstvo – nikad težak posao. Za odrasle ne pišem – kad me pitaju zašto ne pišem za odrasle, obično kažem da ću pisati i za njih kada budu tako dobri kao što su djeca. Šalim se, naravno. Mislim da je pisanje za djecu odgovornije i zahtjevnije, pa ako tako posmatramo – onda i teže. No, nikad pišući ne mislim ko će to i hoće li uopšte čitati. Pišem o onome što me iznutra pokrene i onako kako osjećam, a izgleda da su moja osjećanja i pogledi na svijet slični dječjim, pa se s njima najbolje razumijem. Mada ono što pišem veoma često čitaju i vole i odrasli – ali, izgleda samo oni koji su u odrastanju uspjeli sačuvati dječiju dušu, pa je neki moj stih ili priča takne i probudi.

– Šta te inspiriše da pišeš?

Najkraći odgovor na ovo pitanje bio bi – život. Inspiriše me život i sve ono što taj pojam podrazumijeva. Čini mi se da ništa nisam napisao a da to nije iz života ili da nema veze sa životom.

– Kako se osećaš na susretima sa decom?

I na ovo pitanje imam veoma kratak odgovor: osjećam se kao dijete! Uvijek imam potrebu da se našalim, nasmijem, poigram. Tako moji susreti s djecom nikad nisu dosadni recitali pjesama ili čitanje priča, nego uvijek male predstave, začudna igra u kojima sam i ja dijete – «jedan od njih». Uživamo podjednako i djeca i ja.

 

– Kakve knjige čitaš?

Dok sam bio dječak, čitao sam sve što mi dođe do ruke. Nismo imali školsku biblioteku, pa nam je učitelj Lazar Andrić svake srijede iz gradske biblioteke u svojoj tašni donosio knjige i davao na čitanje onima koji su to prošle sedmice nečim zaslužili. Ne samo učenjem – u ono vrijeme je i odgoj bio podjednako važan kao i učenje.
Poslije sam volio bajkovite, pa duhovite, pa avanturističke, pa onda nježne lirske knjige… Onda sam, jedno vrijeme, strastveno čitao knjige o svjetskim tajnama i čudesima, velikim istorijskim događajima, pa filozofske i mudre knjige. Sada me najviše umiruju (ili uznemiruju) knjige u kojima je život ispreplitao sudbine glavnim junacima. A sve vrijeme nisam prestajao strastveno čitati i voljeti knjige za djecu. Naših i svjetskih pisaca. Uz njih uvijek iznova proživljavam vlastito djetinjstvo.

– Tvoja poruka našim čitaocima

Čitajte, slijedite svoje srce i nikad ne odustajte od svojih snova. Šta god u životu da budete radili ili postigli – budite uvijek sebi i drugima jedna mala svjetlost – jedno farče!

 

MOJE JE SRCE KUĆA

Moje je srce kuća,
topli prostrani stan,
u njemu stanuje sunce,
ptice i dobar dan.

Kroz kuću – moje srce,
pirkaju vjetrovi južni,
ponekad beskućnik neki
pronađe smještaj nužni.

Moje je srce kuća
sa mnogo toplih soba,
vrata se širom otvore
na njima u svako doba

kad god susretnem nekog
dobra, pametna, lijepa,
i zadrhturi kućica
od temelja do crijepa.

Moje je srce kuća,
u njoj stanuju djeca,
u njoj se uvijek smije
a vrlo rijetko jeca.

Ponekad gladne ptice
na njena okna slete
i pauk svoju mrežu
u nekom ćošku splete.

U kući ima mjesta
za život i za svijet
i za sve dobre ljude
s kontinenata pet.

U kući obitava
od jutra, pa do mraka
majka mojih sinova
i mojih unuka baka.

I kad nikoga nema,
kako god se sračuna,
ona je uvijek ovdje –
i kuća uvijek puna.

U kući ima mjesta
za mrava, cvrčka i zeku,
za cvijeće, planine, more,
za potok i za rijeku.

Za dugu koja brda
svojom tkanicom spaja,
za trave koje šume
zvucima zavičaja…

Samo za mržnju i zlobu
nema ni jednu sobu
i za sve vođe rata
zaključana su vrata.

PUTOVANKA

Ozbiljan je tata uvijek

kad se sprema na put,

al’ smješka se njegov šešir,

kišobran i kaput.

 

Raduje se njegov džemper,

košulja, kravata,

 jedva čeka putna torba

da šmugne kroz vrata.

 

Poskakuju nestrpljivo

 i cipele – dame,

 i kola se obraduju –

daljine ih mame.

 

 Mama ništa ne govori,

samo usne pući,

ja i brat se radujemo

kad se vrati kući.

 

LJUDI I PTICE

 Čim čovjek sebi napravi kuću,

umoran, ali sretan do zvijezda,

pod novim krovom skupe se ptice

i počnu sebi svijati gnijezda.

 

Sjate se vrapci, pa cijeli dan

gnijezde jedan po jedan stan.

Onda golubovi dođu, pa guču

i časkom sebi naprave kuću.

 

Pod strehom, zatim, brzo naraste

gnijezdo za male, nemirne laste.

Ima li dimnjak još iznad kuće –

gospođa roda tu svije pruće.

 

I kuću onda svakoga jutra

lepet krila i cvrkut budi,

pa tako dugo i sretno žive

pod istim krovom – ptice i ljudi.       

 

 

PČELA

Čim se rascvjeta cvijeće

i topli vjetar zastruji,

ona ko metak izlijeće

i vazdan zuji, zuji.

 

Uvijek misliš o medu,

kada pričaš o njoj,

s jedne je strane u redu,

al’ s druge strane – JOJ!

 

 

TAKO SMO RASLI

Imao rudar u svom kućerku

sedam sinova i jednu kćerku:

sina Ivana,

sina Živana,

sina Marka,

sina Žarka,

sina Antu,

sina Matu,

sina Ivicu

i lijepu kćerku Anđu.

 

Kada je lijegao noću u krevet,

s njime je išlo i briga devet:

jedna za Ivana,

jedna za Živana,

jedna za Marka,

jedna za Žarka,

jedna za Antu,

jedna za Matu,

jedna za Ivicu

i dvije za lijepu kćerku Anđu.

 

Kad su se rezali komadi hljeba,

uvijek se znalo koliko treba:

jedan za Ivana,

jedan za Živana,

jedan za Marka,

jedan za Žarka,           

jedan za Antu,

jedan za Matu,

jedan za Ivicu

i jedan za lijepu kćerku Anđu.

 

Bili su jedno drugom do uva,

kako od zime rudar da čuva

sina Ivana,

sina Živana,

sina Marka,

sina Žarka,

sina Antu,

sina Matu,

sina Ivicu

i lijepu kćerku Anđu?

 

Kad jednom bratu postane kraći,

kaput je taman ostaloj braći:

od Ivana ostane Živanu,

od Živana Marku,

od Marka Žarku,

od Žarka Anti,

od Ante Mati,

od Mate Ivici –

šije se jedino kćerki Anđi.

 

Dok su kaputi tako kraćali,

svi su porasli i ojačali:

i sin Ivan,

i sin Živan,

i sin Marko,

i sin Žarko,     

i sin Anto,

i sin Mato,

i sin Ivica,

i lijepa kćerka Anđa.

 

Zatim se lijepe stvari događaju –

rudaru sretnom se unuci rađaju

od sina Ivana,

od sina Živana,

od sina Marka,

od sina Žarka,

od sina Ante,

od sina Mate,

od sina Ivice

i lijepe kćerke Anđe.

 

Sada ih ima kao u priči

i svaki svakom pomalo liči:

djeca Ivanova,

djeca Živanova,

djeca Markova,

djeca Žarkova,

djeca Antina,

djeca Matina,

djeca od Ivice

i djeca od lijepe kćerke Anđe.

 

I sad, kad kakve izlete štimaju,

u svakoj zemlji rođake imaju.

Treba se, možda, držati toga –

lijepo je svugdje imati svoga.   

 

 

Eлизабета Георгиев
Дизајн: Милана Виденов Миланов