Razgovor sa Ratkom Stavrovim: Književnost kao subverzivna snaga u savremenom društvu

U čarobnom svetu reči Ratka Stavrova, pisca i profesora srpskog jezika i književnosti, stvarnost dobija boje i tonove koje nismo ni sanjali da možemo doživeti. Njegove knjige, prožete nostalgijom, oživljavaju osobe, vremena i mesta kakve nikada nismo lično upoznali ili iskusili. U njegovim tekstovima jutra postaju maglovita i neopisivo romantična, mesec dobija nijansu boje pomorandže, dok kolači odišu mirisom cimeta. Oči junaka njegovih dela postaju paleta boja oktobarskih zalazaka, a zvukovi mora, talasa, pisma i fotografije postaju žive slike u mašti čitalaca. U narednom intervjuu, Ratko Stavrov će nas povesti na putovanje kroz svoj jedinstveni književni svet, gde reči postaju most ka nezaboravnim i nedostižnim doživljajima.

Broj napisanih knjiga i omiljena:

Sa zavidnih trinaest knjiga iza sebe i još jednom koja je na korak od izlaska, Stavrov je započeo razgovor o svom stvaralačkom putu. Posebno se osvrnuo na “Jutarnje ptice”, ističući da ga je ta knjiga najviše iscrpila, kako intelektualno, tako i emotivno, i naglasio da je to knjiga koja je za njega posebno značajna, s obzirom na uloženi trud i delove njegovog sopstvenog bića koji su utkani u nju.

Počeci pisanja:

Na pitanje kada je počeo da piše, Stavrov se prisetio svojih ranih pokušaja pisanja još u osnovnoj školi, ističući da je ljubav prema pisanju ostala neizbrisiva. Međutim, naglasio je da su prve dve decenije njegovog pisanja bile poprilično neuspešne. Svoje pisanje je povezao sa životnim iskustvom, tvrdeći da pisci, pre svega pisci proze, moraju imati bogato životno iskustvo kako bi stvarali relevantna dela.

Prelomni trenuci:

Stavrov je otkrio da je prelomni trenutak u kome je shvatio vrednost vlastitog pisanja došao sa knjigom “Pjesme”. Ta je knjiga bila trenutak kada je prvi put bio zadovoljan sopstvenim delom, koje je napisao ne oslanjajući se na uzore. Naglasio je da se to desilo u pravom trenutku njegovog sazrevanja kao autora.

Svakodnevni fragmenti i inspiracija:

Razgovarajući o svakodnevnim fragmentima života, Stavrov je istakao da pronalazi inspiraciju u načinu na koji doživljava ljude oko sebe. “Pisanje mi omogućava da se distanciram od svakodnevnice i postanem posmatrač”, kaže Stavrov i dodaje da kroz razumevanje motiva postupaka drugih ljudi gradi zrelost i smislenost u vlastitom pisanju.

Uticaj fotografije na pisanje:

Iako je snimio mnogo fotografija, tvrdi da su mu fotografije koje su snimili njegovi prijatelji i poznanici često bile podstrek za njegove tekstove. Unatoč tome što voli fotografiju i piše o njoj, ističe da su pisanje i fotografisanje dva odvojena koloseka u njegovom stvaralačkom putu, svaki s vlastitom jedinstvenom dinamikom.

Kalendar sa Bergama:

“Kalendar sa Bergama” delo je koje nastaje nakon jednog autorovog susreta u stvarnom životu. Ovaj susret nije bio tek obična literarna inspiracija, već događaj koji je ostavio dubok emotivni utisak na autora.

Na samom početku knjige Stavrov opisuje kako je sreo u autobusu jednu mladu osobu za koju mu se učinilo da mu je bliska, iako se nije sećao da ju je bilo kada ranije video. Taj susret je za njega bio izuzetno ličan i emotivan, pa je autor osetio snažnu potrebu da prenese takav jedan doživljaj u svoje pisanje. Ne može precizno da objasni šta se tačno desilo, ali taj susret je pokrenuo nešto u njemu, što je dovelo do nastanka “Kalendara sa Bergama”.

U knjizi, autor opisuje scene iz života koje kao da su mu se zaista dogodile, stvarajući intenzivan doživljaj za čitaoce. Stavrov kaže da su čitaoci komentarisali kako im knjiga deluje stvarno i intenzivno, tako kao da su i oni sami deo tih scena na brodiću ili uživanja u baklavama. To donosi autentičnost i emotivnu snagu koje je autor uneo u svoje pisanje.

Posebna misterija knjige leži u belim srcima od platna, koja se mogu videti na fotografiji na unutrašnjim koricama. Autor ne ume da objasni šta su ta srca, koja su se pojavljivala tokom pisanja, ali ne i nakon završetka knjige. To stvara dodatnu enigmu koja čini knjigu još intrigantnijom, a čitaoci su izrazili različite teorije o njihovom značenju, često ih povezujući sa nečim “onostranim”, duhovnim.

Stavrov naglašava da “Kalendar sa Bergama” nije namenjen mladoj publici, već ljudima njegovih godina. Knjiga se bavi dilemama koje karakterišu kasne srednje i godine rane starosti. Likovi u knjizi postupaju prema svojim uverenjima, ne obazirući se na mišljenje drugih. Ovo delo postavlja pitanja koja su neizbežna u tim životnim fazama, što knjizi dodaje dubinu i relevantnost.

U suštini, “Kalendar sa Bergama” je jedinstveno delo inspirisano stvarnim susretom, ispunjeno emotivnom snagom i enigmom koja intrigira čitaoce i ostavlja ih da razmišljaju o suštinskim pitanjima života.

Povezanost poezije i proze:

Stavrov otkriva da je za njega pisanje ”Kalendara sa Bergama” bilo poseban izazov. Upoređujući ga s igrom pikada, on kaže da pisanje, iako nije fizički naporan posao, zahteva, uz fokusiranost na cilj, i preciznost i veštinu. Pišući ”Kalendar sa Bergama”, povezao je dva različita izraza – poeziju i prozu, i postavio sebi zadatak da ih uskladi na suptilan način, drugačije nego što je to činio u prethodnim knjigama. On vidi ovaj proces kao isprobavanje mogućnosti da se to ostvari, gde je uspeh postignut onda ako je autor preneo tekstom svoju viziju.

Uticaj vizije i saveta:

Autor priznaje uticaj saveta jedne koleginice koja mu je rekla da “ne rastaka”. Taj savet, prema autoru, dodatno je usmerio tok pisanja prema fokusu na bitno. Ova sugestija je postala ključna u formiranju priče, eliminišući nepotrebna objašnjenja i proširivanja, a ostavljajući sve rečeno dovoljno izraženim.

Iskustvo sa “Jutarnjim pticama”:

Upoređen s drugim proznim delom Stavrova, “Jutarnjim pticama”, koje su delom i kompilacija njegovih eseja, ”Kalendar sa Bergama” se razlikuje po svojoj spontanosti i nedostatku svesnog planiranja. Stavrov se prepustio priči, dozvoljavajući da ga ona vodi do kraja. To iskustvo, iako svedeno na 5.000 reči, ostavilo ga je promenjenim, tvrdi autor. Čitaoci su, kako kaže, izrazili iznenađenje i oduševljenje, opisujući osećaj čitanja ”Kalendara sa Bergama” kao vrtlog iz koga ne mogu izaći sve do samog kraja.

Stavrov ističe da je za “Jutarnje ptice” imao obilje materijala koji je kasnije oblikovao. Ključni deo knjige napisan je pre izbijanja rata između Ukrajine i Rusije, a knjiga je završena dvadesetak dana pre početka sukoba, vrlo važnog za ”Jutarnje ptice”. Drugi deo tog romana je nastao intuitivno, u žurbi da se preduhitri rat, što je na kraju ipak dovelo do ujednačene, usklađene celine.

Takođe, Stavrov opisuje “Jutarnje Ptice” kao unikatno iskustvo, naglašavajući izuzetnost trenutka kada je pročitao štampanu verziju knjige. Ističe sreću, a ne samo veštinu, kao ključnu u stvaranju dela koje na čitaoca ostavlja jak utisak.

Poezija kao proširenje priče:

U ”Kalendaru sa Bergama” poezija se integriše s prozom, proširujući i dodajući značenja priči. Stavrov ističe da su delovi knjige koji se mogu razviti u razmatranje ideja ostavljeni tako da nagoveštavaju platonovski dijalog, gde se ideje transformišu u likove.

Savet o suženju priče:

Autor je svesno odlučio da ne širi priču, podstaknut savetima poznanika, prepoznajući da često manje znači više. Pojašnjava da je želeo da ova priča ostane jednostavna, a da oni koji razumeju opisano iskustvo sami pronađu dubinu u njoj.

Duboke teme o porodici, deci i promenama u društvu su suština knjige, koja postavlja pitanje o tome da li klasična porodica još uvek postoji i koliko mladih želi decu. Razmišljanja o mogućem produženju životnog veka na 150-170 godina dodaju melanholičnu notu priči, izazivajući pitanja o smislu rađanja dece u takvom kontekstu.

O mladima i čitanju:

Analizirajući čitalačke navike srednjoškolaca, Stavrov iznosi refleksije o njihovoj pasivnosti u današnjem društvu. Pritom se bavi i pitanjem motivacije mladih za čitanje, osluškujući njihove izazove u pristupu današnjim informacijama.

Pasivnost mladih i nedostatak prostora za izražavanje:

Autor primećuje da mladi, srednjoškolci, uprkos širokom znanju, postaju pasivni zato što ne veruju u mogućnost stvarnog uticaja. Oni biraju ćutanje pre nego galamu društva. Pominje tematiku knjiga koje im se nude, opterećenih trenutnom konzumerističkom stvarnošću i nedostatak prostora za autentično izražavanje u buci informacija.

Izazovi u pronalaženju relevantnih informacija:

Autor primećuje napor mladih da pronađu relevantne informacije, ističući da tradicionalni izvori, poput enciklopedija, postaju nedostupni. Mladi se suočavaju sa teškoćama u povezivanju s prošlošću, budući da ih savremeno društvo usmerava na stalnu sadašnjost.

Čitanje i njegova neophodnost:

Iz perspektive Stavrova, redovno čitanje nije apsolutno neophodno. Smatra da će se mladi snaći i bez toga. Postavlja pitanje stvarne vrednosti čitanja u današnjem svetu i tvrdi da se, i pored svega, bar trećina svake nove generacije učenika već interesuje za čitanje. Njihov izazov je pronalaženje knjiga koje nude autentičnost umesto propagande.

Propaganda i pasivnost mladih:

Stavrov istražuje sukob između informacija i propagande u današnjem društvu. Mladi su svesni prevlasti propagande, što ih dodatno pasivizira, jer ne žele biti deo manipulativnog sistema. Nedostatak interesovanja rezultat je kombinacije straha od nečega što ne mogu promeniti i nezainteresovanosti za propagandu.

Omiljena knjiga:

Stavrov izdvaja knjigu “Školice” autora Hulija Kortasara kao delo koje ga fascinira već 40 godina. Iako možda nije preživela izazove 21. veka, smatra je neophodnom svakom vremenu zbog njene dubine i univerzalnosti.

Preporuke za čitanje u zimskim danima:

Patrik Modijano, Haruki Murakami, Arkadij Gajdar.

Današnja književnost, izazovi i razvoj:

Analizirajući stanje današnje književnosti, Stavrov primećuje da se književnost sada manje opire tome da postane deo industrije zabave. Industriju zabave u velikoj meri oblikuju potrošači, a Stavrov ističe da književnost, za razliku od industrije zabave, treba da oblikuje čitaoce i da mladi traže knjige kojima mogu verovati.

Pisanje kao subverzivni čin:

Stavrov ističe da je pisanje u današnjem vremenu postalo subverzivno, iznova dobijajući zbog toga sve veći značaj. U kontekstu kampanje protiv dezinformacija, književnost dobija važan razlog za postojanje. Posebno ističe povratak poezije na velika vrata i doprinos društvenih mreža njenom popularisanju.

Autorske fotografije Ratka Stavrova

Ovo intrigantno putovanje kroz razmišljanja Ratka Stavrova o književnosti, društvu i pisanju otkriva njegovu strast prema rečima i njegovu veru u moć književnosti da provocira, oblikuje i donosi promene.

Razgovor vodio: Stefan Pavić

Foto: Stefan Pavić

Napisao/la
Bez komentara

Ostavi komentar