Branislav Bošković, akademski slikar: Od belog platna i boja umetnik stvara praznik za oči

   Akademski slikar Branislav Bošković rođen je 1972. godine u Dimitrovgradu. Iako se aktivno bavio i fudbalom, interesovanje za umetnost nadvladalo je sportsku karijeru: upisuje Umetničku školu u Nišu, a zatim i novosadsku Akademiju umetnosti, gde je diplomirao sa najvećim mogućim prosekom. Iako ga životni put nakon završenih studija šalje nazad u rodni kraj, 2003. ponovo ga vraća u grad njegovih studentskih dana. U proteklih trinaest godina živi, stvara i radi u Novom Sadu: zaposlen je u Srpskom narodnom pozorištu na poziciji slikara izvođača, gde je zajedno sa kolegama do danas oslikao više od sto scenografija.

   A sve je počelo od ljubavi prema crtanju, koja potiče još iz detinjstva. Na pitanje kada je otkrio svoj slikarski talenat i da li je svog umeća sam bio svestan, ili su mu na njega ukazali drugi, odgovara:

   „Nisam ja bio taj koji je otkrio talenat za slikanje – otkrili su ga olovka i papir. Jako sam ponosan na komšije koji su sačuvali moje crteže nastale dok sam bio još u obdaništu, a ni tada se nisam odvajao od hartije i olovke. Kasnije, u osnovnoj školi, zahvalnost dugujem Nikoli Denkovu, nastavniku koji me je edukovao, prepoznao moj talenat i posavetovao me da upišem Srednju umetničku školu u Nišu, kao i Dimitru Ilijevu, u čijem sam ateljeu proveo lepe dane spremajući se za prijemni ispit“, seća se Bošković.

   I mada je talenat osnova i preduslov da bi se neko razvio kao umetnik, preostaje i dosta toga što kroz dalje obrazovanje treba naučiti. Bošković kaže da je za vreme školovanja savladao izuzetno mnogo u tehnološkom smislu, tako da mu danas slikanje ne predstavlja nikakav problem – bez obzira na to da li je reč o crtežu, portretu, pejzažu ili muralu. Tehnike koje preferira i po kojima je prepoznatljiv kao umetnik su ulje na platnu, crtež i akril. Umetnička škola i Akademija su na njega ostavile veliki trag, ali mu na neki način nametnule i obavezu – da nastavi da se bavi kreativnim radom koji ispunjava svakog umetnika i, kako sam kaže, da od belog platna, četkice i boja stvara praznik za oči posmatrača.

   Motivi koji se na njegovim platnima najčešće mogu videti jesu ženski potreti i vrata zaključana katancima. Dominaciju ovih elemenata objašnjava poštovanjem prema ženskom rodu – ženi kao odrazu lepote, simbolu plodnosti, nepresušnoj inspiraciji umetnika kroz vekove.

   U dosadašnjoj umetničkoj karijeri za svoje stvaralaštvo dobijao je nagrade i priznanja, a svoje radove je izlagao na tri samostalne izložbe i više od sto kolektivnih, među kojima su i međunarodne. Njegove slike mogle su se videti u Novom Sadu, Beogradu, Nišu, Požarevcu i drugim mestima u Srbiji, ali i u inostranstvu, u gradovima poput Pariza i Atine.

   Učestvovao je i u brojnim likovnim kolonijama – među njima su i “Ljubav i razumevanje” i “Balkane moj”, čiji je organizator Snežana Milošević iz Požarevca, koja, prema njegovim rečima, već jedanaest godina posvećuje pažnju slikarima; kao član Udruženja “Sveti Sava” iz Novog Sada posetio je i Hilandar, a na osam međunarodnih kolonija bio je i selektor. Da li su i zbog čega ovakve kolonije značajne za lični i profesionalni razvoj jednog umetnika?

   “Kolonije su značajne pre svega zbog razmene iskustava, ali su to i okupljanja na kojima se družimo i slikamo”, kaže Bošković. Na mnogim kolonijama u kojima je učestvovao odazivali su se slikari ne samo iz Srbije, već i iz Crne Gore, Hrvatske, Bugarske, Rusije, Belorusije, Izraela i drugih zemalja.

   Kao svoje uzore u slikarstvu navodi velika imena poput Vermera i Van Goga, srpske slikare Ljubicu Cucu Sokić i Nedeljka Gvozdanovića, kao i poznatog dimitrovgradskog umetnika Slobodana Sotirova.

   Zaduženje koje u proteklih trinaest godina ima kao slikar izvođač Srpskog narodnog pozorišta u Novom Sadu je da zajedno sa kolegama sprovede u delo zamisli reditelja i scenografa. Dok vajari, stolari, tapetari i bravari izrađuju delove scenografije, njegova uloga je da ih oslika, a otkriva da celokupni radovi mogu potrajati od desetak dana pa do tri meseca. Kao jednu od najzahtevnijih do sada navodi scenografiju za balet “Krcko Oraščić”, čija je izrada trajala oko tri meseca i za koju je bilo angažovano stotinak ljudi. Ipak, Bošković uživa u svojim zaduženjima, jer je, prema njegovim rečima, u pitanju izuzetno kreativan i dinamičan posao koji svakog dana donosi nešto novo; umetniku daje slobodu da se izrazi, ali i da neprestano istražuje i uči u oblasti zanata i tehnologije. Rad u pozorištu omogućio mu je i da upozna neke od najeminentnijih glumaca u Srbiji, sa kojima i danas sarađuje.

   Iako se veći deo života bavi umetnošću sa pozicije slikara, ima iskustva i u prenošenju svog znanja i umeća – učenicima. Nakon završene Akademije na poziv tadašnjeg direktora Osnovne škole u Dimitrovgradu Dimitra Đurova vratio se u svoj rodni kraj, gde je četiri godine proveo kao nastavnik likovnog, ali i razredni starešina. Iz perioda koji je proživeo u ulozi prosvetnog radnika nosi samo lepe uspomene:

   “Radeći kao nastavnik, trudio sam se da prenesem svoja iskustva sa Akademije na jednu generaciju dece, koja su danas već odrasli i ozbiljni ljudi. Velika je čast je i zadovoljstvo biti uzor. Nikada neću zaboraviti moju sreću kada sa dnevnikom krenem do učionice i vidim nasmejana lica učenika koji mi kažu ‘Dobro jutro, nastavniče!’ Bio je to lep period u mom životu, i voleo bih da se bar na još jedan dan vratim u ‘Hristo Botev’ i održim čas”, otkriva naš sagovornik.

   Pored slikarstva, Boškovića zanima i fotografija, a uživa i u muzici – naročito u bluzu i džezu, progresivnoj muzici i klasici. Kolekcionar je ploča i CD-ova, kojih u svojoj zbirci ima oko 3.000, a na nekima od njih su i autogrami poznatih imena naše muzičke scene, kao što su Josipa Lisac, Vlatko Stefanovski, Đule Van Gog…

   Vođen krilaticom da je u životu sve prolazno, a jedino umetnost večna, godinama unazad svojim slikarskim talentom stvara praznike za oči što u svom ateljeu, što u pozorišnoj slikarnici. Od dečaka koji voli da crta do poznatog akademskog umetnika i glavnog slikara Srpskog narodnog pozorišta, Branislav Bošković prešao je veliki put. Pitali smo ga da li je zadovoljan pozicijom na kojoj se danas nalazi i onim što je do ovog trenutka postigao u životu:

   “Prezadovoljan sam poslom kojim se bavim”, tvrdi Branislav. “Nastavio sam jednu tradiciju koju ima Dimitrovgrad, kao grad kulture, pozitivnih emocija, grad koji je rasadnik talenata: od slikarstva preko književnosti, pa do sporta. Postigao sam mnogo, i zadovoljan sam što sam u najlepšem gradu, Novom Sadu, što imam porodicu koja me podržava, kao i prijatelje iz mog rodnog kraja koji su uvek bili uz mene.” 

D. Jelenkov

Foto: Iz albuma B. Boškovića

Rubrika “Mladi našenci” se sufinansira sredstvima Ministarstva kulture i informisanja Republike Srbije u okviru konkursa za sufinansiranje projekata u oblasti javnog informisanja na jezicima nacionalnih manjina u 2016. godini. Stavovi izneti u podržanom medijskom projektu nužno ne izražavaju stavove organa koji je dodelio sredstva.

Napisao/la

Dijana Jelenkov rođena je 1988. godine u Pirotu. Osnovnu i srednju školu završila je u Dimitrovgradu, nakon čega nastavlja obrazovanje na Filozofskom fakultetu u Nišu (na osnovnim studijama Srbistike) i Novom Sadu (gde završava master studije na studijskom programu Srpska filologija: srpski jezik i lingvistika). A onda seda u voz i vraća se u Dimitrovgrad. Kako je uvek bila od one dece koja više vole da ispod drveta čitaju knjigu nego da igraju žmurke, odmalena se interesuje za književnost i jezik, i naročito za dijalekat svog kraja. Leksika govora Dimitrovgrada bila je i predmet njenog master rada – rečnika sa preko 2000 reči koje su u upotrebi u ovom lokalnom govoru. U slobodno vreme bavi se pisanjem (uglavnom proze, i povremeno poezije), i prevođenjem književnih tekstova sa bugarskog jezika na srpski (a kada joj dođe, i obrnuto). Nekada davno, radove iz oblasti dečjeg stvaralaštva objavljivala je u zborniku „Radovićev venac“, pesničkoj zbirci „Razigrani snovi“ i dečjem časopisu „Drugarče“. U novije vreme, neki od njenih tekstova pojavili su se u časopisu „Nedogledi“ Filozofskog fakulteta u Nišu, te u književnim časopisima „Trag“ i „Majdan“. 2015. i prva polovina 2016. godine bile su plodne za bujanje književničke sujete – donele su joj drugu nagradu na konkursu „Vojislav Despotov“ u Novom Sadu, treću na konkursu za satiričnu priču u okviru Nušićijade u Ivanjici, kao i mesto među tri nagrađene priče na konkursu magazina Crna ovca (blacksheep.rs); svojim pisanijima zauzela je prostor i u zborniku „Crte i reze 6“ (zbirci najboljih radova sa konkursa „Andra Gavrilović“ u Svilajncu), kao i u poetskom zborniku „Sinđelićeve čegarske vatre 26“ književnog udruženja Glas korena iz Niša. Njene kratke priče našle su se među izdvojenima i na naredna dva konkursa Crne ovce. Zajedno sa kolegom Ratkom Stavrovim i gospođicom Dorotejom Todorov objavila je prozno-poetsku zbirku "Dodir". Nije odolela ni iskušenju da se oproba kao novinar – na poziciji prevodioca i autora sarađivala je sa onlajn časopisom EMG magazin, a povremeno objavljuje tekstove i na portalu blacksheep.rs.

Ostavi komentar