Bosanskohercegovački pesnik, pisac i scenarista Abdulah Sidran, nakon višemesečne bolesti, preminuo je u subotu, 23. marta.
Ovu vest, preneli su gotovo svi značajniji, kako elektronski tako i štampani mediji, u državama koje su nastale na prostoru bivše, zajedničke, države Jugoslavije. I to sa velikim razlogom.
Abdulah Sidran je bio jedan od najznačajnijih filmskih scenarista na prostoru bivše Jugoslavije, o čemu svedoče i nezaboravni filmovi „Sjećaš li se Doli Bel“, kao i „Otac na službenom putu“, koje je režirao Emir Kusturica, ali i film „Kuduz“, koji je režirao Ademir Kenović.
Abdulah Sidran rođen je 1944. godine u Sarajevu. Osnovnu školu pohađao je u Zvorniku i Sarajevu, gde je i apsolvirao na Filozofskom fakultetu. Za dopisnog člana Akademije nauka i umjetnosti BiH izabran je 1995., a za redovnog 2008. godine.
Svojim pesmama i prozom, ljubiteljima književnosti, Sidran se predstavio šezdesetih godina prošlog veka, kao jedan od najdarovitijih mladih stvaralaca. Za svoj književni rad nagrađen je brojnim nagradama, među kojima su najznačajnije Šestoaprilska nagrada Sarajeva, Godišnja nagrada Udruženja književnika Bosne i Hercegovine, Godišnja nagrada Izdavačkog preduzeća „Svjetlost“ i Zmajeva nagrada.
Moje “poznanstvo” sa Abdulahom Sidranom datira iz 2017. godine, a ostvareno je elektronskim putem, u trenutku kada sam radio idejni projekat posvećen jednom od najznačajnijih književnika sa prostora bivše Jugoslavije, Detku Petrovu, koji je rođen 2. jula 1936. godine u selu Protopopinci. Kao što je poznato, Detko je, nakon završetka Filozofskog fakulteta u Beogradu, čitav svoj radni i životni vek proveo u Sanskom Mostu i Sarajevu. Prerana smrt (4. januara 1990. godine), omela ga je u stvaralačkom radu, no i pored toga, za nešto manje od 18 godina, Detko je objavio pet zbirki priča, dva romana, kao i jednu zbirku priča i jedan roman za decu.
Idejni projekat, koji sam, pod nazivom „Detkovi dani“, uradio u maju 2017. godine, predviđao je izgradnju obaveštajnog panoa na ulazu u selo Protopopinci, obnovu njegove rodne kuće u ovom selu, kao i dve kulturne manifestacije koje bi se održavale i u selu i u Dimitrovgradu.
Nadajući se da će političke strukture i institucije kulture biti zainteresovane za realizaciju ovog projekta, ostvario sam i određene kontakte sa stvaraocima koji su bili prijatelji pokojnog Detka Petrova. A jedan od njih je bio i Abdulah Sidran. Odazvao se, veoma srdačno, na moju ideju da bude gost Dimitrovgrada i Detkovog rodnog sela, ukoliko i ako se projekat bude realizovao. Sada, nakon Sidranove smrti, ostaje žal što ovaj naš dogovor nikada neće biti realizovan, jer se on jako radovao ideji da, konačno, upozna „Detkovo Zabrđe i rodno selo Protopopinci“, koje je njegov prijatelj tako slikovito opisivao”.
Abdulah Sidran je svoje prijateljstvo sa Detkom Petrovim ovekovečio u jedinstvenoj i potresnoj poemi „Umire Detko Petrov“, koja je nastala u trenucima Detkove borbe protiv opake bolesti. Detko je svoju bitku za život izgubio, ali je sasvim sigurno da su i on i Sidran dobili bitku u očuvanju svog velikog prijateljstva. koje će, u to sam siguran, biti nastavljeno i na nekom lepšem mestu, gde će se, ponovo, družiti „Bugarin iz Bosne i Bošnjak“, Detko Petrov i Abdulah Sidran.
Umire Detko Petrov
(Abdulah Sidran)
Otvarali eksperti njegovu glavu, dva puta rezali
lubanju, tjemenu ploču podizali, i oba puta dizali
ruke. Viđeli, unutra, nevidljivu životinju, viđeli
kako jede ljudski mozak, i strašni posao privodi kraju.
Uz postelju, skupili se prijatelji, na posljednji razgovor
i posljednje viđenje. Primakli stolice, da se, svi skupa,
bolje čuju i vide. Okolo, podbuhlih očiju, na prstima
korača Mira, što će se odsutra, zvati Udovicom.
Dvije pčelice, odsutra sirotice, nježne i nijeme ko duhovi
sami, izađu i uđu, prinoseći gostima prazne pepelnice
i besmislene, pune tacne jela i pila.
Umire Detko Petrov.
Lokalnim autobusom do Niša, vozom do Beograda,
Sanskog Mosta i Sarajeva, trideset godina, i hiljadu
kilometara daleko od đedove vodenice u Protopopincima –
umire Detko Petrov. Očale moli, da mu ih Ona na lice
metne. Hoće bolje da nas vidi i upamti, tačniju sliku tamo
da ponese.
Ali se kidaju đerdani rečenica, ko šaku kukuruza
po zemlji da prospeš, tako se, ćilimom, kotrlja žalosno
zrnevlje riječi. Umukli prijatelji, sve sami majstori od
jezika, govora i priče: dva Ivana, i po jedan – Marko, Gavro,
Stevan i Abdulah.
Umire Detko Petrov
Umire onaj što je, u tuđem jeziku, opisao Granicu, čuda
života s jedne i sa druge strane krivudave državne crte.
Vodenicu đedovu opisao, i cijelo djetinjstvo, u jednome
danu, na seoskome godišnjem vašaru. Konja zalutalog
opisao, kako, travu pasući dvije vojske na noge diže, i
novim balkanskim ratom prijeti. Karaulu i kasarnu, kraj
bugarske granice, opisao, spolja i iznutra, kao da je u njoj
cio život proveo i bio. – Čitaš, a podilaze te žmarci,
spolja i iznutra.
U njegove knjige nije stiglo da stane još mnogo važnog:
osmijeh i griva Danila Kiša, iz susjedne beogradske
studentske klupe, profesura u Bosni, bugarsko-hrvatska
svadba, i šareni svatovi u Sanskome Mostu, zidanje kuće
od stotinu zajmova, na zemlji vodoplavnoj, između dviju
Saninih pritoka. Ni prve sijede, ponad sljepoočnica, pokraj
sitnih ušiju. Je li možda uz njih, uz te prve sijede, uspuzala
životinjka, što jede njegov mozak, i posao, evo, privodi
kraju? (Kazivao nam, u ta doba, profesor Detko: “Kad
vidite čovjeka da ulicom ide i sam sa sobom priča,
znajte, ili je poludio ili kuću gradi!”)
Umire Detko Petrov.
Munjevito, krati se i ističe njegovo vrijeme. A vrijeme
posjete, oduljilo se silno. Bole uši, tako tišina zuji. Zvecne
o fildžan kašičica – hoće da prsne bubna opna. Kresne šibičin
fosfor – kao da grom i munja zatresu sobu i stan. Iz utrobe
postelje, ispod samrtnika, zaškripi opruga. Okrenuo se,
mrvu jednu, pružio mi ruku, da svoj dlan u njegov dlan
stavim.
Da se, ko đeca, držimo za ruke. Jedan Bugar,
drugi Bošnjak, dok gledaju – tri Srbina, dva Hrvata, i tri
ženske nesretnice. Evo na što se, u njegovom oku, svelo
čovječanstvo!
Istrgnem, naglo, ruku, iz ruke samrtnika. – Kad umre Detko,
kuda odlazi njegovo biserno književno djelo? Ako bosanske
književnosti nema – nego, u njojzi, imaju samo bošnjačka,
hrvatska i srpska, da li to Detko umire dvaput, odjednom?
Da li to, u ovoj sobi, svirepo krepaje naš, o svjetskoj
književnosti san?
Ako nje nema, da li je postojao i živio,
ikada i igdje, blagi profesor i zlatni pripovjedač, Bugarin
iz Bosne – Detko Petrov?
Cigaretu prinosim usni: plače, prazna i mokra,
njegova desna, za mojom lijevom rukom. A srce mi se stvrdlo,
naprečac iz njega ishlapila duša. Kažem – a slažem! – kako moram
u zahod – a ne moram i ne mogu ništa, nego moram, i hoću,
strčat niz Detkove stube, do najbliže krčme! Moram, i hoću,
što prije i što brže – u krčmi da se olešim, pun srama, da se
olešim, od srama i stida.
Svejedno mi, u krčmi, šta dadoše da pijem. Može bijelo,
može žuto, samo nek je odmah, i nek je žestoko i ljuto.
Odsjeko bih najradije – da je ovo mesnica a ne krčma –
mesarskom satarom svoju lijevu kurvu, a prevrćem desnom
pravo u vene, dalmatinsku lozu, ko božanski nektar, il
prastaru, našu, medovinu slavensku.
Moram biti sam.
Moram pustiti sve da prenoći –
Moram pustiti sve da prespava.
A ja ću da bdijem, dok Detko mrije.
Ja ću da bdijem.
Živojin Dragišić
Foto: EPA-EFE/YOAN VALAT / Wikipedia
