Saška Sokolov – sportska slava od Pirota do Rija

   U porodici Saške Sokolov iz Pirota neguje se naročita ljubav prema sportu: njen otac, Saša Sokolov, čuveni je fudbaler pirotskog Radničkog, ali i fudbalski trener, majka Danijela bivša je rukometašica, dok je Saškin brat Stefan bio fudbaler Radničkog iz Pirota i Balkanskog iz Dimitrovgrada. Stoga nije ništa neobično što se i ova dvadesetjednogodišnja studentkinja Defektološkog fakulteta u Beogradu aktivno bavi sportom, koji je zavolela još u detinjstvu. Iako je rođena sa deformitetom desne ruke, Saška već dugi niz godina trenira i takmiči se. Njen aktuelni, i možda najveći uspeh do sada, jeste učešće na Paraolimpijskim igrama u Rio de Žaneiru, gde je bila jedna od predstavnica Srbije u atletici.

345

   Sportom je počela aktivno da se bavi već sa osam godina. Njena sportska karijera počela je davno, kada je majka odvela na prvi rukometni trening kod trenera Marije Ilić. U ŽRK Pirot igrala je na poziciji desnog krila, a njena upornost i trud nisu ostali bez rezultata: nakon godinu dana bavljenja rukometom, ušla je u prvi tim, zaigrala kao prvo krilo, vremenom postajala sve bolja i bolja, i svrstala se među najbolje rukometašice lige. Ipak, rukomet nije jedina disciplina u kojoj je oprobala svoje kvalitete. Na poziv tadašnjeg selektora Vlastimira Golubovića, odlučila je da se okuša i u atletici, a treninzi pod rukovodstvom trenera Ivane Minić pokazali su da Saška i u ovoj oblasti može mnogo da postigne. Rukometom se bavila dvanaest godina, dok atletiku trenira od maja prošle godine i, kako kaže, u ovom sportu je još uvek nova i tek uči. Tvrdi da su oba sporta zahtevna na svoj način, a naročito mnogo veštine iziskuje bacanje koplja. Za sada nema u planu da svoj talenat okuša u nekoj novoj disciplini, mada i ta mogućnost stoji otvorena za neku dalju budućnost – naročito ako je reč o sportovima u kojima je potrebno mnogo adrenalina, jer tvrdi da su joj takve discipline naročito privlačne.

346

   Saška uživa u treninzima, ali svoj talenat često dokazuje i na takmičenjima. Kao vrsna rukometašica igrala je u Super A, Super B, Prvoj ligi Istok, dok je kao atletičarka učestvovala na Evropskom prvenstvu za mlade osobe sa invaliditetom u Hrvatskoj, a nadmetala se i na raznim turnirima u Češkoj, Hrvatskoj, Italiji. Da je Saška sjajan sportista, svedoče i nagrade koje je osvajala: više puta bila je proglašena za najbolju sportistkinju u Pirotu, proslavila se kao najbolji strelac ekipe, a zatim i najbolji strelac lige, te najbolji penaldžija. Kao najdražu nagradu izdvaja titulu Evropske prvakinje, koju je osvojila na već pomenutom Evropskom prvenstvu, i to samo dva meseca nakon što je počela da se bavi ovim sportom. Da li je u sportu najvažnije biti pobednik, ili je dovoljno učestvovati? Saška tvrdi da je za nju bitno i jedno i drugo, i da je lepo okušati se na nekom novom takmičenju, uvideti i pokazati svoje kvalitete, ali je još bolje pobediti. Nagrade i priznanja nesumnjivo su nešto što dodatno podstiče želju za napredovanjem i usavršavanjem. Kaže da je divan osećaj imati medalju u rukama:

   “Osećaj je neprocenjiv, to treba doživeti… A pre svega kada svira himna – to se rečima ne može opisati.”

   Ipak, put do uspeha nije nimalo jednostavan. Kada je sport u pitanju, talenat sam po sebi nije dovoljan da bi se nešto postiglo, pa se, kao i od svakog sportiste, i od Saške svakodnevno zahtevaju ogromna volja, fizička spremnost, ali i dosta odricanja. Pitali smo je koliko sati dnevno posvećuje treninzima, i preostaje li joj vremena za slobodne aktivnosti:

   „Kada su u toku pripreme za takmičenje, dešava se da i po šest do osam sati budem na stazi ili u teretani. Radi se svaki dan. Skoro pa i da nemam vremena za privatne stvari. Bavljenje vrhunskim sportom traži mnogo odricanja, počev od porodice, društva…”

   I pored toga, Saška ne posustaje u ostvarivanju svojih ciljeva, i čini se da joj nikada ne manjka energije i volje za napretkom i uspehom. Čak i kada je upisala fakultet daleko od svog rodnog grada, nije odustala od rukometa, i tvrdi da joj nije bilo nimalo teško da svakog vikenda putuje po osam sati kako bi trenirala. Osim toga, priznaje i da je zbog deformiteta ruke koji nosi od rođenja morala da se suočava sa brojnim poteškoćama i predrasudama, ali je i pored toga postala i ostala borac, kako u sportu, tako i u životu.

347

   Šta je to što je pokreće da vežba i takmiči se, i da u tome uspešno istrajava?

   „Jednostavno, imam to nešto u sebi, i gajim posebnu ljubav prema treniranju. Ne mogu da zamislim dan bez treninga – za mene je takav dan propao“, kaže ona.

   Svakako, velika podrška porodice bila je jedan od ključnih faktora koji su je držali da ne posustane. Na putu ka cilju vodi se i veštinom i uspesima svojih uzora, među kojima posebno izdvaja svog oca, fudbalera Sašu Sokolova, kao i našu rukometašicu Andreu Lekić.

348

   Saška Sokolov bila je i jedna od predstavnika Srbije na ovogodišnjim Paraolimpijskim igrama, koje su u periodu od 7. do 18. septembra održane u Rio de Žaneiru. Kako sama kaže, niko nije verovao da će stići tako daleko. Ipak, zahvaljujući velikom trudu i zalaganju, postigla je zavidan rezultat na takmičenju u Hrvatskoj, gde je nadmašila svoj lični rekord za šest metara bacivši koplje čitavih 33,25 metra. Ovaj uspeh omogućio joj je da dospe na spisak kandidata za Rio. Kaže da pripreme za ovo veliko takmičenje nisu bile nimalo naivne. Počela je da se sprema još u maju, a svakodnevne pripreme su obuhvatale po dva treninga dnevno, usavršavanje tehnike bacanja, vežbanje kondicije, vežbe u teretani, kao i psihološke pripreme. Kao takmičar u bacanju koplja zauzela je šesto mesto, a na pitanje da li je zadovoljna postignutim rezultatom odgovara:

349

   „Zadovoljna sam, ipak, tek sam na početku. Bila mi je čast da stojim rame uz rame sa najboljim kopljašicama na planeti.”

350

   Kaže da se iz Rija vraća sa fenomenalnim utiscima: oduševljena je velikim takmičenjem koje je okupilo preko šest hiljada sportista iz celog sveta, a naročito ističe lepotu i značaj brojnih novih poznanstava i prijateljstava, od kojih su neka, kako kaže, možda i za ceo život.

351

   Tvrdi da ne može da zamisli svoj život bez sporta. Ipak, kada bi morala da odabere neki drugi hobi, veruje da bi se posvetila pomaganju ljudima. Kaže da nije mnogo razmišljala o tome da li bi se ovako aktivno bavila sportom i da ne potiče iz sportske porodice. Misli da možda i ne bi, s obzirom na to da je od malih nogu zanimala medicina. U njenom slučaju pokazalo se da odluka da od detinjstva uplovi u sportske vode nije bila nimalo pogrešna. Ali, Saška i pored toga radi na ostvarivanju svoje želje da pruža pomoć onima kojima je pomoć potrebna. Po završetku Gimnazije u Pirotu, upisala je somatopediju na Defektološkom fakultetu u Beogradu, a o odabiru svog profesionalnog usmerenja kaže:

   “Zbog deformiteta desne ruke, od malih nogu mnogo vremena provodila sam u bolnici, gde sam imala prilike da vidim dosta toga… Oduvek sam želela da pomažem ljudima sa zdravstvenim problemima, jer znam kroz šta prolaze.”

352

   Svojim vršnjacima, kolegama sportistima i čitaocima ove priče poželela je da uvek budu srećni i zadovoljni, i pre svega, da nikad ne odustaju od svojih snova.

353

 D. Jelenkov

Foto: Iz albuma Saške Sokolov

      Rubrika “Most prijateljstva” se sufinansira sredstvima grada Pirota u okviru konkursa za sufinansiranje projekata u oblasti javnog informisanja za 2016. godinu. Stavovi izneti u podržanom medijskom projektu nužno ne izražavaju stavove organa koji je dodelio sredstva.

Napisao/la

Dijana Jelenkov rođena je 1988. godine u Pirotu. Osnovnu i srednju školu završila je u Dimitrovgradu, nakon čega nastavlja obrazovanje na Filozofskom fakultetu u Nišu (na osnovnim studijama Srbistike) i Novom Sadu (gde završava master studije na studijskom programu Srpska filologija: srpski jezik i lingvistika). A onda seda u voz i vraća se u Dimitrovgrad. Kako je uvek bila od one dece koja više vole da ispod drveta čitaju knjigu nego da igraju žmurke, odmalena se interesuje za književnost i jezik, i naročito za dijalekat svog kraja. Leksika govora Dimitrovgrada bila je i predmet njenog master rada – rečnika sa preko 2000 reči koje su u upotrebi u ovom lokalnom govoru. U slobodno vreme bavi se pisanjem (uglavnom proze, i povremeno poezije), i prevođenjem književnih tekstova sa bugarskog jezika na srpski (a kada joj dođe, i obrnuto). Nekada davno, radove iz oblasti dečjeg stvaralaštva objavljivala je u zborniku „Radovićev venac“, pesničkoj zbirci „Razigrani snovi“ i dečjem časopisu „Drugarče“. U novije vreme, neki od njenih tekstova pojavili su se u časopisu „Nedogledi“ Filozofskog fakulteta u Nišu, te u književnim časopisima „Trag“ i „Majdan“. 2015. i prva polovina 2016. godine bile su plodne za bujanje književničke sujete – donele su joj drugu nagradu na konkursu „Vojislav Despotov“ u Novom Sadu, treću na konkursu za satiričnu priču u okviru Nušićijade u Ivanjici, kao i mesto među tri nagrađene priče na konkursu magazina Crna ovca (blacksheep.rs); svojim pisanijima zauzela je prostor i u zborniku „Crte i reze 6“ (zbirci najboljih radova sa konkursa „Andra Gavrilović“ u Svilajncu), kao i u poetskom zborniku „Sinđelićeve čegarske vatre 26“ književnog udruženja Glas korena iz Niša. Njene kratke priče našle su se među izdvojenima i na naredna dva konkursa Crne ovce. Zajedno sa kolegom Ratkom Stavrovim i gospođicom Dorotejom Todorov objavila je prozno-poetsku zbirku "Dodir". Nije odolela ni iskušenju da se oproba kao novinar – na poziciji prevodioca i autora sarađivala je sa onlajn časopisom EMG magazin, a povremeno objavljuje tekstove i na portalu blacksheep.rs.

Bez komentara

Ostavi komentar