a

Podvig u Crnoj Gori: Teško, teže, najteže, Komovi

I najsnažniji očas posla mogu posustati podno vrhova Komova. Divovske stene Komova, kao da su zatvorile i nebo i prostor oko njih, i uz najteža iskušenja se tek poneko može popeti na tri vrha ove planine na severoistoku Crne Gore. U blizini ogromnih, prostranih Prokletija, izdižu se tri oštre stene, tri visoka vrha: Vasojevićki Kom (2460 m), Kučki Kom (2487 m) i Ljevorečki Kom (2453 m). Između njih, livade su, pašnjaci, nekada je mnogo katuna sa mnogo grla stoke ovde postojalo. Još su stari crnogorski rodovi – Vasojevići, Kuči i Bratonožići, između sebe podelili plodne planinske pašnjake, koje nisu morali posebno da omeđuju. Za ovo razgraničenje između katuna i pašnjaka pobrinula se priroda, te su neosvojivi vrhovi Komova označavali koliko se čiji pašnjaci prostiru. Teško da se iko pre par stotina godina penjao na vrhove Komova, već se ovaj izazov javio u savremeno doba.

Komovi, slobodni, neosvojivi, kao što je oduvek i Crna Gora bila neosvojiva, prelepi su na pogled i preteški pod korakom. I ne samo pod korakom, valja se dobro verati, držati rukama za stene, tražiti ma kakav oslonac iznad ambisa i provalija. Ne kaže se uzalud, da koji se planinar u jednom danu popne na Kučki Kom i Ljevorečki Kom, sasvim je spreman da se uhvati u koštac sa izazovom Mon Blana, najvišeg vrha Alpa.

Veliki je podvig ostvarilo Planinarsko društvo „Preslap“ i njegov visokogorski tim. Podvig je svakako popeti se na neki od vrhova Komova i kada su vremenski uslovi najpovoljniji, usred leta. Mnogo je to izraženije kada se na Komovima odigra neobičan sled događaja, kao što se dogodilo s proleća 2021.godine. Sneg je na Komovima padao u aprilu i maju mesecu, više i jače nego u januaru i februaru. Visokogorski tim Planinarskog društva „Preslap“ boravio je na Komovima 12 i 13. juna. Snega je prilično ostalo na prilazima svakom od vrhova, i već je prvi pogled na moćne Komove, iz katuna Štavna, ukazivao da će ovo biti poduhvat težak, i još teži, i najteži…

Duboke su podno vrhova Komova…Sneg je zatrpao i ono malo prilaznih staza. Obično se uzima da je Vasojevićki Kom najlakši za uspon, ako ne zbog drugog – manje je tehničkih detalja i prepreka na putu ka njemu. Sada, međutim, nije bilo moguće popeti se na Vasojevićki Kom, bez mnogo improvizacije i nadljudskih napora. Taman kada bi družina zakoračila na regularnu stazu, tako bi nailazila na kosine sa strahovitim kontranagibom, prepune snega. Pretilo je to da se obruši svakog trenutka. Valjalo je ili zaobilaziti sneg i tražiti alternativu među stenama, gde se inače uopšte ne penje, ili preseći snežne deonice. Išlo se korak po korak. Sve je počelo i predugo da traje. Pogled unazad i dole izazivao je strah i nemir. Ponadala se družina, da kada dostigne visinu od 2200 metara i prevoj nazvan po čuvenoj crnogorskoj planinarki Veri Vincek, da će makar u završnici normalno se kretati i tako izaći na Vasojevićki Kom. Neverovatan prizor dočekao je družinu: prevoj Vere Vincek bio je potpuno zatrpan snegom, kao da smo se ovde našli januara meseca, a ne u junu! Nije vredelo upadati u nanose, rizikovati sa nekom „snežnom strehom“, već je jedino preostalo da se krajnje oprezno, po stenama, na litici, ide do pred samim vrhom. I družina je u tome uspela! Radost na Vasojevićkom Komu bila je snažna, ali kratka. Misli su postale opterećenje silaskom sa vrha. Još teže, još opasnije, činilo se – strmije nego pri usponu. I opet nije bilo druge, već, lagano, strpljivo, sa koncentracijom šahovskog velemajstora!

Za nedelju je, prvobitno, bio postavljen ambiciozan plan da se družina kvalifikuje za Mon Blan i da se svi popnu i na Kučki Kom i na Ljevorečki Kom. Vodiči Slobodan Vasković i Miroslav Dokman, jedino su mogli doneti odluku da se odustane od Kučkog Koma, a da se pokuša uspon na Ljevorečki Kom. Dobro poznatom trasom, preko doline Međukomlje, družina bi ovde naišla na mnogo opasosnoti u vidu snega, leda, oborenih stabala, neprohodnih deonica i stalnih opasnosti od otklizavanja i sletanja u provaliju. Pronađena je alternativa u trasi koja vodi od katuna Štavna, spušta do potoka Ljubaštica, onda penje ka katunu Martinovića, i Ljevorečkom Komu prilazi sa severne strane, odakle se uvek i vrši završni uspon, samo što bi se sada izbeglo opasno Međukomlje.

Ova trasa bila je sasvim prohodna. Ipak, nije se ni očekivao preveliki izazov do završe etape i severne strane Ljevorečkog Koma. Iz podnožja, izgledalo je da se ne može doći do vrha, zbog mnogo snega na siparu i stenama ispod njega. Družina je krenula naviše, da vidi dokle može da ide, te kada dođe do granice bezbednosti, lako je okrenuti se nazad. Ovde je najpre trebalo savladati veoma strmu livadu. Na njoj nije bilo snega i trava nije bila vlažna, srećom. Sledio je nastavak siparom i postepeno dobijanje visine. Staza siparom vodi uz same litice Ljevorečkog Koma, ispod stena.

Snega, srećom, na trasi nije bilo! To se iz podnožja nije moglo videti, međutim, velika je sreća, a to je priroda udesila, da se trasa uspona približila snegu na jednom mestu na samo metar udaljenosti, ali do presecanja nije došlo. Zaista bi bilo nemoguće u suprotnom slučaju nastaviti ka vrhu, zato što su ovde strnmine još i veće nego na Vasojevićkom Komu. Podno same stene Ljevorečkog Koma, penjači su ostavli štapove, i zadnjih stotinak metara verali se uz pomoć ruku.

I opet su se svi popeli, iskazali neopisivu radost, i pored toga što je Ljevorečki Kom bio pod maglom i oblacima, te se sa njega ništa nije moglo videti, a da je pogleda bilo, onda bi se videlo pola Crne Gore, sve do Durmitora!

Teškoćama i uzbuđenjima ovde naravno nije bio kraj. Posle teškog uspona trebalo je niz stene, sipar i strmi pašnjak spustiti se oprezno i mudro, da se ništa loše ne dogodi. I u tome su svi iz družine uspeli.

Uz ovo, i drag susret sa Paćom i njegovom družinom, na silasku sa Ljevorečkog Koma. Paća je svoju družinu takođe doveo na Komove, i tokom vikenda uvežbavao sve što je potrebno, za predstojeće ekspedicije i visokogorske akcije širom Evrope i sveta.

Jedanaestoro junakinja i junaka, delovali su kao jedan, uprkos svim izazovima kroz koje su prošli u ova dva dana. A da će se Komovi ponovo pohoditi – pitanje je koje je izlišno postavljati.

Miroslav Dokman

Foto: Planinarsko društvo “Preslap”

Napisao/la

Мирослав Докман е роден през 1973 година в Сурдулица. По професия е дипломиран икономист. Живее и работи в Ниш. Планинар и природолюбител от ранното си детство. Участник в бройни планински експедиции и голям любител на планините на Южна Сърбия и България. Един е от основателите на планинарско-културните мероприятия в Южна Сърбия, каквито са Традиционното изкачване на Руй, Традиционното изкачване от Соко баня до Остра чука, Международното Власинско изкачване, Международното изкачване на Църноок, Международното изкачване на Радан, Международното Запланско изкачване, Празникът на планинарската свобода и достойнство в село Връмджа. Редактор на интернет страницата „Традиционно международно изкачване на Руй” и писател на планински разкази и пътеписи. Сътрудник на печатни и електронни медии в Сърбия и България: Планинарски гласник, Блиц, Народне новине, Слобода, Южне вести, б92, Радио Белград, Радио Бабушница, Нова ТВ - България, Мироглед – Перник... Сътрудник на планинарски и културни дейци от Република България. Подготвя първата си книга с планински пътеписи.

Bez komentara

Ostavi komentar