Nataša Panić: Radujem se što sam putem svojih knjiga uzduž i popreko prokrstarila kroz Staru planinu

U holu Narodne biblioteke “Detko Petrov” u Dimitrovgradu sinoć je održano književno veče posvećemo stvaralaštvu Nataše Jocev Panić iz Pirota. Ljubitelji pisane reči imali su priliku da se upoznaju sa najnovijim knjigama istaknute književnice – “Ajde s`lnce zajdi – malko da si pozborujemo”, u izdanju dimitrovgradske biblioteke i “Luda žena”, koju je izdala Narodna biblioteka iz Pirota.

Pored autorke knjiga, čitalačkoj publici u ulozi književnog kritičara obratila je Elizabeta Georgiev, a moderator ovog kulturnog događaja bila je Dragana Pešaković.

Nataša Jocev Panić živi i stvara u Pirotu, gde je rođena 1955. godine. Po ocu vodi poreklo iz staroplaninskog sela Kamenica u opštini Dimitrovgrad. Njen književni opus je izuzetno bogat i raznolik, a u plodnom literarnom stvaralaštvu nalaze se romani, drame, zbirke pesama i priča, kao i knjige za decu. Spada u najznačajnije zavičajne pisce, čija su dela izuzetno dobro prihvaćena kod šire čitalačke publike.

Po završetku književne večeri dala je specijalni intervju za FAR.

Ostali ste verni svom zavičaju i Staroj planini odakle su Vam koreni, što se prožima i kroz vaša najnovija dela nastala u poslednjih godinu dana. Šta predstavlja knjiga “Ajde s`lnce zajdi” koju ste napisali na lokalnom dijalektu?

Ja se radujem što sam putem svojih knjiga uzduž i popreko prokrstarila kroz Staru planinu. Mislim da je ona lepota i način života koji je tamo postojao bio jedan predivan spoj za sreću i život, mada je politička situacija bila loša, ali su ljudi umeli da se sa tim nose i izbore. U mojim knjigama je bilo dosta ozbiljnih i tužnih sudbina, pa sam knjigom `Ajde s`lnce zajdi` napisala retrospektivu nekih događaja i htela sam da krenem od vedrije strane života. Ima tu šaljivih priča, јеr na sreću imamao jednu porodicu kojoj je život komedija, tako da sam od nje mnogo toga zapisala. U knjizi su prisutne i dve monodrame na dijalektu. Jedna od njih je igrana na kamernoj sceni pirotskog pozorišta.

Tu se mogu naći poslovice i zagonetke, koje sam nekada davno čula od moje babe i zapisala. Moja baba je rođena 1895. godine u Slavinji, a 1923. se udala u Gornjem Krivodolu. Ona je bila moj usmeni kazivač i mnogo toga sam od nje zapamtila. Nadam se da je ova knjiga dobro primljena u mom zavičaju i širom Srbije i da će zaživeti na ovim prostorima. Planiram da i dalje stvaram na dijalektu. Kroz vekove mnogo toga je nestalo, ali ono što je zapisano traje, te se nadam da će i naš kraj kada nekim slučajem oživi, imati odakle da sazna da su tu nekada davno postojali ljudi, da su imali svoje živote, kulturu i svoj jezik.

“Luda žena” je još jedna knjiga sa upečatljivim naslovom, koja predstavlja svojevrsni spoj tradicionalnog i modernog.

Imala sam hrabrost, kao i mnoge žene u životu, da uradim ono što drugi nisu smeli, mogli ili se nisu setili. Ima tu dosta autobiografskih mojih priča i životnih priča mojih junakinja, mojih Staroplaninki, tako da je knjiga pokupila velike simpatije i drago mi je što sam je tako naslovila. Treba imati hrabrost i napisati ono što smatrate da narod treba da čuje, vidi i upamti. Jer kažu da su pisci jedini ljudi na svetu koji nemaju tajne, a ja tragam za tuđim tajnama i tuđim životima i zapisujem ono što je nekada bilo i što traje.

Da li ste u doba korone imali dovoljno inspiracije i vremena za stvaralaštvo?

Ja sam u međuvremenu objavila i jedan dečji naslov „Odrastanje jedne klinke“ . Na moju srerću i radost Ministarstvo kulture je stavilo knjigu na listu prioritetnih i predložilo za otkup, pa su je mnoge škole i biblioteke u Srbiji kupile, tako da me je to veoma obradovalo. Pišem i za decu i imam dosta uspeha i na tom polju. U rukopisu mi je roman koji sam naslovila „Od luka do ljubičice“. To je priča o vremenu radničkog samoupravljanja, u periodu kada su radnici imali sva prava da odlučuju, a u suštini to je bila farsa. Radnik se nije pitao za ništa. To je jedan životni roman i nadam se da će biti interesantan čitaocima. Takođe pišem i male eseje o životu.

Jedno pitanje koje nije vezano za književnost, ali je veoma važno za stanovnike u Gornjem Visoku na Staroj planini. Konačno je počelo asfaltiranje puta od Boljevdola ka Slavinji, čime će afaltom biti povezane Opština Dimitrovgrad i teritorija grada Pirota u staroplaninskom rejonu. Da li to posmatrate sa radošću i nostalgijom?

Ja se tome radujem. Moja majka je poreklom iz Gornjeg Krivodola, živela je u Kamenici i znali smo da u ranim jutarnjim satima krenemo pešice prečicom preko Boljevdola do Gornjeg Krivodola. Iako je to bilo naporno deci, za mene bila jedna posebna vrsta avanture. Godinama nisam bila u Gornjem Krivodolu sve do prošle jeseni i videla da ima nade i radujem se da je sve to realizovano. Ja sam neko ko veruje i verujem da će taj kraj napokon i oživeti jer sve ovo što nam se događa jeste neki putokaz. Mislim da su gradovi prenaseljeni, da je hrana nezdrava, a na Staroj planini je raj na zemlji. Pamtim vremena kada su veliki zadružni blokovi bili obrađeni, kada se živelo, stvaralo i radilo i daj Bože da se ta vremena opet vrate.

Vaša poruka čitaocima i ljubiteljima pisane reči.

Moja poruka čitaocima, neka im knjiga bude dobar prijatelj koji ih nikada neće izneveriti.

P. Videnov

Foto: Ivo Tomov

Napisao/la

Петър Виденове е роден през 1970 година. Макар и агроном по професия, изцяло се посвещава на журналистиката. Журналистическата си кариера започва през 1995 г. в радио-телевизия Цариброд, където като журналист, водещ и редактор вече 21 години участва в създаването на различни радио и телевизионни предавания, документални филми, репортажи и интервюта на български и сръбски език. Виденов особено се отдава на опазването на културата и традицията на българското национално малцинство в Сърбия. Журналист-редактор (1999-2000), член на редколегията (2000-2002), главен и отговорен редактор на РТВ Цариброд (2002-2003) и (2009-2011). Дългогодишен сътрудник на Издателство „Братство“ и едноименния седмичник на български език. Сътрудничи с електронни и печатни медии в Сърбия и България, а особено с националната телевизия РТС – „ТВ журнал на български език“. Той е кореспондент на българското национално списание „Лов и риболов“. С агенцията за кинематографична и телевизионна продукция „Positive Production“ от Димитровград изготвя документални филми и предавания – режисьор и сценарист на филмите „Трио Форте“ и „Златан Дудов“. Той е един от основателите на сдружение на гражданите „Емблема“ и Интернет портала „Фар“. Занимава се с публицистика. Автор на книгата „По ловджийски“. Член на Независимото сдружение на журналистите на Сърбия и Международната федерация на журналистите (IFJ). Лауреат на значими журналистически награди и признания на домашни и международни медийни фестивали.

Bez komentara

Ostavi komentar