Ovog nedeljnog popodneva književnik i saradnik FAR-a Ratko Stavrov poklanja čitaocima i auditorijumu najnovije iz svog književnog opusa.
Jake kreativne vibracije sadržane su u 11 pesama u prozi, u zbirci pod nazivom “Pitam se gdje je…”
Pitam se gdje je,
Baš kao što se pitaju i njegovi prijatelji.
Ni raj, ni čistilište…
On je tu negdje,
Tu,
U svakodnevnom bolu.
Gdje bi drugo bio…
*
Pomozi mi da dođem kući,
Do mog prozora…
Tamo je nebo,
Tamo ću se snaći,
Dok gledam nebo.
Na ulicama je ponekad problem, priznajem.
Imam loše navike,
Smetam ponekad ljudima oko mene,
Nehotično sasvim,
Iako svi misle suprotno,
Znam.
Ali nije moja krivica.
Nije…
Pomozi mi da dođem kući,
Tamo je moj stol i pribor za pisanje.
Danas ljude vrijeđa
Kad dobiju pismo rukom pisano.
Zašto, reci mi…
Pa, ljepše je tako,
To je pravo pismo, zar ne…
Pomozi mi da dođem kući,
Tamo je lampa od papira,
Sićušno sunce
U kišnoj noći…
Pomozi mi da dođem kući.
*
Sjedoše na klupu
Kao i svako jutro, da čekaju brod.
“Zamisli…”, ne doreče.
“Zamišljam.”
*
(Najednom to što umiješ prepoznavati pejzaže
Postaje važno koliko i bilo šta drugo.
I još mnogo više od toga.
Pejzaže duše.)
*
Nemam baš mnogo toga da poklonim,
Da obećam,
Još i manje.
Nisam političar,
Ni svećenik.
Kada umijem,
Nije to često,
Mogu da nađem nekog da mi
Dušu zakloni
Od bure.
Nije uvijek lako.
Vjetar nosi sol u oči,
Snovi se sjećaju,
Ako java zaboravi.
Vjeruj mi,
Nije uvijek lako.
Poželim ponekad
Tišinu, makar,
Ako već nema mira…
Nemam baš mnogo toga da poklonim zauzvrat,
Da obećam,
Još i manje.
*
Ne mogu da pošaljem knjigu
Bez dokaza da je moja.
Napisao sam je,
Nije dovoljno.
Dokaži da je primjerak tvoj, rekoše.
Tada sam se vratio
U kuću gdje stanujem.
Našao sam neku flašu,
Nečiju,
Ko zna čiju,
I dalje je, jedva, mirisala na alkohol.
Napunio sam je morskom vodom.
Umotao sam je u novine, u nekoliko listova iz moje knjige pa u pak-papir.
Rekoše da je u redu.
Nisam se raspitao da li je stigla.
Da li je bilo važno,
Jeste,
Na neki način.
Žudio sam da raspoznam njenu tanku, dugu siluetu.
Možda sam mogao da saznam gdje ću je vidjeti.
Umjesto toga,
Napisao sam knjigu, još jednu.
Tu sam uspio da pošaljem.
Sasvim predvidljivo, pošiljka se vratila.
Primalac nije na toj adresi.
Stojim na obali,
Gledam horizont koji se u plamenu gasi.
Noć, mrak topao kao pepeo.
Nije mi hladno iako sam sam.
*
Obično dijete obično vidi,
Anđele, duhove, kamenčić u cipeli, ili šta već izaziva nevolje.
Obično dijete obično ćuti o tome,
Razloga je mnogo.
Osim za sebe,
Obično dijete ne brine se za bilo koga drugoga,
Osim ako mu je nekoga žao, nakratko.
Obično dijete obično odraste,
I sasvim se promjeni.
Osim ako ima hrabrosti i snage da ponese sa sobom svijet koji je vidjelo kao
Dijete.
Kao jedno
Sasvim, sasvim
Obično dijete.
*
Nemoj da ti niko kaže gdje da lutaš
Dok Sunce se dvoumi nad sjeverom
Dok ne znaš ideš li u noć ili u dan
Nemoj da ti niko kaže gdje da lutaš
Ti to već tako dobro sama znaš
Ti umiješ tamo gdje malo ko hoće
Pretvorila si strah u bijes ali to nije dovoljno
Nije vjeruj mi
Nije
Nemoj da ti kažu gdje da lutaš
Moći će da te nađu a čvrsto vjerujem da ti to ne želiš
Lutaj tamo gdje ti hoćeš
Svi znamo šta je jedino do čega možeš doći
Svi to znamo
U ovim danima koje osvjetljavaju još jedino djetinje zablude
Ti ćeš doći
A poneko će
Smjeti
Za tobom
*
Znaš gdje je šta,
To je dobro,
Neću ti nedostajati.
Gdje god da odeš,
Gdje god da odem,
I dalje ćeš pamtiti gdje je
To što ti treba.
Putujem zato uvjeren u nas,
Ne brini se,
Čujem li nešto o tebi,
Neću obraćati pažnju,
Ne, neću, znaš da neću.
Znaš gdje je šta,
Gdje je radost,
Gdje tuga
A gdje nada.
Ti znaš otkud to sve,
Kako je i za koga došlo
I da zato neće otići.
Ne ispraćaj me,
Nema potrebe,
Biće smiješno sjetiti se rastanka
Kad se opet sretnemo,
Zato me ne ispraćaj.
Ne obećavam ništa,
Jutro je lijepo kao i zalazak,
Zalazak što naslućuje toplinu noći…
Ti znaš gdje je šta,
Neću ti nedostajati,
Da li je, milo moje,
Nešto važnije od toga…
*
Patnja se odmotava
Kao kora jabuke,
Vjeruj tome što vidiš,
Drugog izbora nemaš.
San i mašta legitimniji su od
Vijesti,
Tebi je važno,
Ostalima je ionako svejedno.
*
Trenutak u kome to što nekad bješe tvoj izbor
Postane neminovnost
Podsjeća pomalo na početak bolesti.
Neosjetan je.
Zbog toga nije veličanstven nego
Sudbonosan.
za T. i za Damira, dok im još uvijek bar malo može goditi sujeti…
29. oktobar 2022, R.S.
Foto: Ratko Stavrov
