Planina Bjelašnica, Vrelo Bosne, bosanske piramide: Tačka na „I“

Slovo „i“ u nazivu države Bosna i Hercegovina je planina Bjelašnica. Tako u šali govore građani Bosne i Hercegovine, ali geografski su u pravu.

I kako je sve drugačije, lepše, lakše… na Bjelašnici preko leta, u odnosu na zimu. S tim, da zima na Bjelašnici počinje znatno pre i traje još uveliko i po okončanju kalendarskog godišnjeg doba zime. Da, sa lakoćom se možemo popeti na najviši istoimeni vrh Bjelašnice, visok 2.067 metara, u letnjem danu, kada više nema snega, kada je sunčano i toplo, i kada ga vidimo od skijaškog olimpijskog centra Babin do, odakle se i polazi na uspon. Pamtimo kako izgledaju zimski usponi na Bjelašnicu, istom ovom trasom kojom se ide i leti i kojom će leti svi izaći, a da se i ne preznoje previše.

Pamtimo da je često ovih 5 kilometara od Babinog dola do vrha Bjelašnice, nemoguće preći, ne može se pregaziti dubok sneg, ne može se niko odupreti olujnim naletima vetra, ne može niko prevazići polarne hladnoće na Bjelašnici. Na Bjelašnici preko zime, prilikom pokušaja uspona odustaju i oni najspremniji visokogorci, koji pohode najviše vrhove sveta. Obeležava se i najtužniji događaj u planinarskom sportu na ovim prostorima, koji se dogodio na Bjelašnici 2. decembra 1962. godine, kada su ovde stradali, u snežnoj vejavici i oluji sedmorica mladih planinara iz Beograda (Zemuna) i Sarajeva.

Bjelašnica je planina koja razdvaja geografsku oblast Bosne od geografske oblasti Hercegovine, a na njenom vrhu susreću se tople vazdušne struje, koje uz reku Neretvu dolaze sa Jadranskog mora, sa hladnim kontinentalnim strujama sa Dinarskog planinskog masiva, te je područje Bjelašnice, na tridesetak kilometara jugozapadno od Sarajeva, veoma surovo i negostoljubivo. Ovde se sneg zadržava i po šest meseci, a Bjelašnica nikada nije bila previše naseljena, niti važni putevi idu preko nje – sve zbog nepovoljne klime na ovoj planini.

Bjelašnica se nalazi tek 20-tak kilometara jugozapadno od Sarajeva, ali je na nju pažnja počela da se obraća tek za potrebe zimskih olimpijskih igara u Sarajevu 1984. godine, te je izgrađen skijaški centar Babin do. U ratnim dejstvima devedsetih godina prošlog veka prilično je uništena infrastruktura Babinog dola, a intenzivna obnova usledila je posle 2000. godine, te sada Babin do obiluje i stazama, i hotelima.

Jedno se ne može promeniti, a to je surovost Bjelašnice zimi.

Najsvežije je u sećanjima memorijalni pohod na Bjelašnicu s kraja novembra meseca 2021. godine kada je družina iz Bosne i Hercegovine, Srbije, Hrvatrske i Slovenije bila prinuđana da se zaustavi na oko 1.800 metara nadmorske visine, na manje od jednog kilometra od vrha Bjelašnice, ali se tada u polarnim uslovima nije moglo niti smelo dalje.

Zato je Planinarsko društvo „Preslap“ želelo da nadoknadi propušteno i da se ovde ponovo dođe, ali u leto i da Bjelašnica bude tek jedan segment izuzuetno sadržajne akcije, koja je uspešno i izvedena 25. i 26. juna.

Akcija je bila protkana različitim i bogatim sadržajima, a glavna odredišta su bili, u subotu – planina Bjelašnica i Vrelo Bosne, a u nedelju kompleks bosanskih piramida u okolini grada Visoko. U odnosu na zimski period, kada je Bjelašnica jedna od najsurovijih planina u ovom delu Evrope, a u šta smo se i više puta uverili, sada je ova olimpijska planina, jugozapadno od Sarajeva, bila sasvim pitoma i pristupačna.

Vodički tim akcije, koji su činili Miroslav Dokman i Petar Ratković, ka istoimenom najvišem vrhu Bjelašnice (2.067 m), poveo je svoju družinu iz olimpijskog skijaškog centra Babin do. U družini je bilo 34-oro planinarki i planinara iz Niša, Belegiša, Prve Kutine, Surčina i Bosilegrada. Vodički tim je za uspon i silazak sa Bjelašnice izabrao trasu identičnu onoj kojom se odvija memorijalni uspon na Bjelašnicu, svakog novembra ili decembra, u čast sedmorici tragično nastradalih omladinaca 1962. godine.

U prvoj deonici lagano se trasa penje od skijališta, kroz šumu, do prevoja Štinji do, preko koga prelazi i granica geografske oblasti Hercegovina od geografske oblasti Bosna. Od Štinjeg dola, valjalo je savladati kratku, ali izuzetno strmu deonicu, gde se na 500 dužinskih metara dobija 300 metara u visinu. Ova najstrmija deonica traje do druge trafostanice, od koje se ova strmina umanjuje. Najteže je prošlo kada je družina došla do druge trafostanice, posle toga trebalo je otići i do treće i gornje stanice žičare, a odavde već počinje i plato koji je na samo desetak minuta hoda od najvišeg vrha, a koji je prepoznatljiv po velikoj meteorološkoj stanici na njemu i skijaškoj zgradi, sa koje je na zimskim olimpijskim igrama 1984. godine počinjao muški spust.

Svi iz družine bez ikakvih problema dostigli su vrh Bjelašnice, sa koga se vidi i Sarajevo i sve planine koje okružuju glavni grad Bosne i Hercegovine – “sarajevske planine”: Igman, Romanija, Jahorina, Trebević i Treskavica. Nisu daleko ni hercegoavčke planine Visočica i Prenj, kao ni bosanska Ivan planina, preko koje vodi drumski i železnički put iz bosanskog područja ka hercegovačkom području. Družina je tako uspon počela u geografskoj oblasti Bosna, a na vrh izašla iz geografske oblasti Hercegovina, te se potom spustila bosanskom stranom Bjelašnice nazad u Babin do. Prevaljeno je oko 9 kilometara na trasi.

Tačka na „i“. Predivan dan na osunčanoj Bjelašnici, na Bjelašnici koja je sva u zelenom, na Bjelašnici na čiji se ovakav pitom izgled čak teško i privikavamo.

U produžetku dana, družina je obišla i čuveno Vrelo Bosne, kod Ilidže, u podnožju Igmana, gde iz više kraških vrela izvire reka Bosna, središnja reka države Bosne i Hercegovine.

U nedelju, družina je obišla kompleks bosanskih piramida, u okolini grada Visoko, u dolini reke Bosne, u središnjoj Bosni. Ovde je družina najpre prošla kroz tunel Ravno, u pratnji stručnog vodiča iz organizacije koja se bavi istraživanjem ovog područja. Potom je družina izvršila uspon na uzvišenje Visočica, visoko 767 metara, koje je označeno i kao “bosanska piramida Sunca”, a na kome se nalaze ostaci utvrđenja koji je u 14. veku podigao bosanski kralj Tvrtko Prvi Kotromanić.

Naravno, družina je uspela da obiđe Sarajevo i da uživa svim čulima u ovom jedinstvenom gradu, a u povratku za Srbiju družina je obišla i Višegrad.

Deo družine bio je i Nenad Aleksandrov, skulptor i slikar iz Bosilegrada, nazvan „heroj iz Bosilegrada“ posle penjanja na vrh Musala na planini Rili, jula meseca 2021. godine. Prvi put uopšte u Bosni i Hercegovini, Aleksandrov je izazvao prilično interesovanje javnosti u Bosni i Hercegovini. Tako je Aleksandrov objedinio uspon na planinu na kojoj su se održavala nadmetanja spusta, veleslaloma i slaloma u muškoj konkurenciji na olimpijskim igrama 1984. godine, sa druženjem sa jednom od učesnica tih olimpijskih igara. I kao što je Aleksandrov jedan od pionira planinastva u maloj sredini kakva je Bosilegrad, tako je u ono vreme u onoj državi prva takmičarka u brzom klizanju bila Bibija Kerla. Naravno, rezultati Bibije Kerle bili su u skladu sa maksimom „važno je učestvovati“, ali je privukla pažnju celog sveta i učinila prve korake u razvoju jedne nove sportske discipline u tadašnjoj državi.

Bibija Kerla poklonila je Nenadu Aleksandrovu dres reprezentacije Bosne i Hercegovine i iskazala je ogromne emocije time i da mlađi ljudi pamte vreme njenog bavljenja sportom iz davnih vremena.

Nenad Aleksandrov dobio je na poklon i zastavu Bosne i Hercegovine.

Semir Osmanagić, pokretač istraživanja bosanskih piramida u „dolini piramida“ u Visokom, takođe je primio Aleksandrova i srdačno sa njim razgovarao.

Još jednom je planinarstvo stavljeno u funkciju prijateljstva, dobrosusedskih odnosa, uspostavljanja novih kontakata, za dobro i za korist svima. Pozvani su prijatelji iz Bosne i Hercegovine u Srbiju. Obećali su planinari iz Srbije da će nastaviti sa obilaskom „sarajevskih planina“. Planinari, eto, mogu biti dobri ambasadori…

Miroslav Dokman

Foto: Planinarsko društvo “Preslap” Niš

Napisao/la

Мирослав Докман е роден през 1973 година в Сурдулица. По професия е дипломиран икономист. Живее и работи в Ниш. Планинар и природолюбител от ранното си детство. Участник в бройни планински експедиции и голям любител на планините на Южна Сърбия и България. Един е от основателите на планинарско-културните мероприятия в Южна Сърбия, каквито са Традиционното изкачване на Руй, Традиционното изкачване от Соко баня до Остра чука, Международното Власинско изкачване, Международното изкачване на Църноок, Международното изкачване на Радан, Международното Запланско изкачване, Празникът на планинарската свобода и достойнство в село Връмджа. Редактор на интернет страницата „Традиционно международно изкачване на Руй” и писател на планински разкази и пътеписи. Сътрудник на печатни и електронни медии в Сърбия и България: Планинарски гласник, Блиц, Народне новине, Слобода, Южне вести, б92, Радио Белград, Радио Бабушница, Нова ТВ - България, Мироглед – Перник... Сътрудник на планинарски и културни дейци от Република България. Подготвя първата си книга с планински пътеписи.

Bez komentara

Ostavi komentar